"Moje pjesme, moji snovi" pred zabranom

Među djecom cvjetaju okrutne priče. Nekih se takvih, što sam ih čuo u djetinjstvu, i danas dobro sjećam. Među njima je i priča o rađanju u Kini. Kineskinje su, kaže priča, odjednom rađale po petero-šestero djece. Dvoje-troje najzdravije i najljepše novorođenčadi roditelji bi zadržali, a ostale - bacili.

U priču smo moji prijatelji i ja i vjerovali i nismo vjerovali, no svakako smo bili sretni što se u svijetu u kojem smo živjeli, a bio je to svijet općeg siromaštva ranog socijalizma, načinom iz kineske priče selektirao samo mačji i pseći okot. Djeca se tada nisu odbacivala kao biološki višak, ali se baš nekako u to poslijeratno vrijeme, kada još obitelji s više od troje-četvero djece nisu bile nikakva rijetkost, začela politika kojoj su smetale velike obitelji. Nitko nije otvoreno agitirao protiv djece, davao se dječji doplatak, otvarale su se škole, Tito je kumovao djeci s desetero braće i sestara..., ali se i na sve strane počelo zagovarati planiranje obitelji, što je bio novogovorni eufemizam za kontrolu rađanja. Vlast nije bila kadra zaposliti i nahraniti stanovništvo, osigurati mu standard, pa ga je nastojala prorijediti ili barem mu usporiti rast.

Rezultati nisu izostali, a glavni je bio pobjeda shvaćanja da idealna obitelj ne može imati više od četiri člana. Sve iznad toga bilo je nepoželjno odstupanje, a veliko odstupanje stvarno je tumačeno kao društveni ispad. S vremenom je mnogočlana obitelj postala predmetom društvenog prezira i podsmijeha, a u nekim je sredinama dobila etiketu čudaštva.

Tako je bilo, ali tako je i danas. Premda nas je sve manje (što su pokazali i prvi rezultati nedavnog popisa stanovništva) i unatoč svim pronatalitetnim mjerama državnih i mjesnih vlasti, na obitelji s više od četiri člana i dalje se gleda kao na neprilični otklon od normale. Ne kažem da je tako svuda i uvijek, ali takav duh ipak dominira.

Nema tome davno da je za predsjednika najuglednije hrvatske književničke organizacije izabran pisac koji ima devetero djece. Je li igdje objavljen taj podatak? Je li to zabilježio barem neki obiteljski magazin? Nitko to i nigdje nije objavio, ponajviše zbog toga da ne povrijedi novog predsjednika, jer imati devetero djece kod nas je velika sramota. Ali je zato autor novinskog portreta našeg političara, junaka Hrvatskog proljeća, neki dan napravio veliku sprdnju s činjenicom da čovjek kojeg portretira ima mnogo djece. Da s njim nešto nije u redu, poručuje portretist, najbolji je dokaz to što ima mnogo djece! Koliko? Ah, tko da izbroji!

Ili, pak, televizijska dramska produkcija. Uzalud je tu tražiti majku s više od jednog djeteta. Kud god se krene, svuda obiteljska pustoš! Primjerice, nedavno prekinuta tv-sapunica “Pod sretnom zvijedzom”. Radnja se vrti oko triju zgodnih i situiranih žena u četrdesetim godinama. Jedna ima kćer, druga ništa, a treća jedno neželjeno dijete.

Riječju, prilike su u Hrvatskoj takve da bi slavni film “Moje pjesme, moji snovi” ovdje uskoro mogao biti zabranjen. U njemu pjeva obitelj sa čak sedmero djece!