Miroslav Krleža je u duhovno tromoj Hrvatskoj samo višak

Što Miroslav Krleža znači današnjoj Hrvatskoj? Što u Hrvatskoj intelektualne tromosti znači mislilac Krležina formata? Krleža je možda zaboravljen ne samo zbog duha vremena, stoga “što je težak”, nego i zato što ga mnogi ne vole iz političkih razloga, zapravo političkih predrasuda. Tradicionalno lijevi zbog svojih, a politički desni svojih. Takvima lijevima je Krleža isuviše nacionalan, a mnoštvu desnih isuviše crven, pa onda i anacionalan. Da je kojim slučajem Krleža živ, u današnjoj intelektualno zapuštenoj, taštoj i napuhanoj Hrvatskoj, malo tko bi ga slušao, a osobito poslušao. Kada se samo prisjetimo kako su zbog mišljenja i osobnoga političkog stava prošli književni klasici Ranko Marinković i Slobodan Novak, valjda bolje ne bi prošao ni hrvatski intelektualni bard Miroslav Krleža, pogotovu ako bi mislio hrvatski.

Mnogi od argumenata Miroslava Krleže, koje je desetljećima iznosio, ni danas nisu osporeni. Pogotovu njegovi politički traktati o hrvatstvu i hrvatskom nacionalnom pitanju. Njegove uvide o kolektivnoj nacionalnoj svijesti i nacionalnom karakteru, mnogi Hrvati ne vole. Nije im drag zbog toga što nacionalno ne gladi po glavi i nježno mu ne tepa. Krleža je prema hrvatstvu često iskreno gorak i opor. Poglavito prema hrvatskom podaničkom tipu svijesti. Među hrvatskim političarima posljednjega stoljeća, Krleža gotovo nikoga politički i ljudski ne amnestira. Njemu je jedina prava hrvatska vertikala dr. Ante Starčević. Nije za njega tek slučajno napisao: “Taj nigdar ni s klimavcima klimal!” S obzirom na prijateljstvo s neporecivim i moćnim Josipom Brozom Titom, možda je još samo prema njemu pokazivao takvo političko poštovanje. Činjenica je da je Krleža iz mirogojske mrtvačnice do groba prevezen vojnim lafetom pa je postao sarkazmom svoje antiratne proze! Nacionalno osjetljivijim Hrvatima ne sviđa se ni takav Krležin stav i idolopoklonstvo prema Titu. Kao što im se vjerojatno ne sviđa ni Krležina zamjedba da Hrvati uvijek traže novog gospodara. No, ulaskom Hrvatske u EU, možda će opet aktualizirati i tu rečenicu, ne odveć dragog im Krleže.

Miroslavu Krleži se zapravo nikada ni slijeva ni zdesna nije oprostilo. Za jedne je preveliki Hrvat, a za druge je premali Hrvat i preveliki Jugoslaven! Zadrti mu ljevičari ne mogu oprostiti što se opsesivno bavio hrvatskim nacionalnim temama, a slični desničari, što se hrvatstvom bavio u ograničenjima jugoslavenstva i titoizma. Njegovo je mišljenje o Hrvatima uvijek kritičko i oštro, ponekad mrko i mrzovoljno, ali nikada tendenciozno i zlonamjerno. On svome narodu dobrohotno, no ponekad verbalno žestoko, gotovo očinski prijekorno ukazuje na njegove slabosti i mane. U Krležinim tekstovima, osobito u Deset krvavih godina, sažeta je bit hrvatske povijesti. Ta se povijest nerijetko svodila na pokornost. Hrvati su kroz povijest, kako to često podsjeća i Krleža, dragovoljno ulazili u razne, ponekad i sudbinske saveze, a onda se godinama bunili protiv tih istih saveza! Ne piše Krleža tek slučajno kako se Hrvati tristo godina bore protiv Mađara, “a onda se poklone grbavcu Kolomanu”. To se obilježje nacionalnoga karaktera vidjelo i kasnije, Hrvati su izmislili prvu Jugoslaviju, a onda se veliki dio nacije godinama bunio protiv te iste države. Najveći je Krležin grijeh što nas njegove knjige na to desetljećima podsjećaju.

Činjenica da je dr. Franjo Tuđman bio Krležin prijatelj mnoge je, koji ga nisu podnosili, udaljilo i od Krleže. Neke je pak krležijance od omiljenog im pisca odvratilo i njegovo svojedobno političko zauzimanje za u komunizmu pritvorenoga Tuđmana, a prije toga, ako su bili jugonacionalisti, i Krležino šutljivo protivljenje Novosadskom sporazumu. Da nije bilo Krleže i njegova potpisa na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, Hrvatska bi pred više od pola stoljeća izgubila i jezik i kakvu takvu političku samostalnost unutar Titove Jugoslavije. Usprkos tome, Krleži se to i ne broji u zasluge. Njegova se lucidna zapažanja malo koga u današnjoj Hrvatskoj više i tiču. Jer, u Hrvatskoj se malo čita, još manje razumije, a najmanje sluša nekog pametnog.