Mirnodopski Tuđman!

Književnik i novinar Marko Grčić, koji je dugim radom u VUS-u, Startu te u novije vrijeme u Globusu dao osebujan pečat hrvatskom novinarstvu, s određenim rezervama, premda ljevičar, hvali ovih dana dr. Franju Tuđmana u jednom intervjuu. Evo što kaže o Tuđmanovu odnosu prema medijima: “Drugo, mi moramo priznati da Tuđman, koji se deset godina nalazio na žestokom udaru Globusa, i to toliko da smo u jednom članku i Tuđmana, i njegovu vladu en general proglasili dijelom organiziranog kriminala, nikad nije Tuđman primijenio državno nasilje protiv nas...”

No reći će za ovu priliku nešto još zanimljivije: “Želio bih spomenuti bitnu značajku Tuđmanove vladavine. On je, naime, gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova. On jest korumpirao ljude u vodstvu tih institucija, ali ih nikad nije rušio. Sve kasnije, posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije. U današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije”.

Kad to pročitate, sjetite se riječi “detuđmanizacija” koju su godinama rabili neki političari i novinari - njima je opreka prema Tuđmanu bila motivacija za bavljenje politikom i za pisanje. Oslabiti ili uništiti državne institucije - to je bio zadatak Račanove i Budišine koalicije te predsjednika Mesića i cilj središta međunarodne moći koja su preko njih Hrvatsku pretvarala u koloniju.

Svak je učinio svoj dio posla. Mesić je uništio autoritet dviju iznimno važnih institucija - predsjednika države i Hrvatske vojske. Domaći i strani novinari, pogotovo kod Mesića povlašteni, mogli su doći do bilo kojeg dokumenta iz Tuđmanove ostavštine. Doskora je iz Hrvatske vojske uklonio njezine najzaslužnije i najsposobnije generale. A Budiša, Radoš, Adlešić i drugi iz HSLS-a razjurili su i uništili obavještajnu zajednicu čije su zasluge za pobjedu u Domovinskom ratu i za sigurnost države nemjerljive.

Proširenjem nadležnosti Haaga na Bljesak i Oluju Hrvatski je sabor pretvoren u sluganskog izvršitelja međunarodnih naloga. Lučin, R. Ostojić, Ivanišević, Picula, Linić, Antunovićka i drugi pobrinut će se za temeljito čišćenje i razgradnu drugih institucija, sve do Hrvatske televizije. Slabljenje se tih institucija nastavlja i u Sanaderovoj vlasti, s tim što se u to slabljenje unosi novost: svaki imalo važniji dužnosnik mora biti vjerna kopija Ive Sanadera te sve odluke moraju pogađati želje Jedinoga.

Ono što je preostalo od države i njezinih institucija nakon Račanova i Mesićeva pustošenja po njima bilo je servisiranje Sanaderove težnje da se sve podredi ulasku Hrvatske u Europsku uniju i da se tome sve žrtvuje, a na žalost, i vitalni nacionalni interesi. Provodeći radi toga cilja većinu vremena u inozemstvu, Mesić i Sanader nisu ni mogli znati kakvo je stanje u Hrvatskoj.

Ubojstvo Ivane Hodak, Ive Pukanića, Nikole Franjića i drugi zločini - zločini su u državi bez prepreka kriminalu, bez institucija i državnog autoriteta koji je prenesen u virtualnost europske Hrvatske koja ne postoji. Državu nestvarne moći kriminalci su pretvorili u poprište svojih stvarnih obračuna: gdje nema institucija - institucijom postaje zločin.

Hrvatska će morati čekati mirnodopskog Tuđmana koji će iznova graditi institucije i sigurnost zemlje. On je moguć samo ako mu hrvatska država, njezin autoritet i suverenitet - politički, finacijski, gospodarski, zakonodavni i svaki drugi, te njezina sigurnost budu mnogo važniji nego EU, NATO i “ugled Hrvatske u svijetu”. A taj “ugled” nije ništa drugo nego Mesićevo i Sanaderovo baštinjenje provincijalne taštine koju je u dugim stoljećima više uzbuđivao pristup vladarskim palačama u svijetu nego što ih je brinula sudbina vlastitog naroda.