Mesićev desant na Brčko

Nakon što su zajapureni srpski mitingaši već uvelike harali Jugoslavijom, najavljujući “mitinzima istine” što se sprema, a Slobodan Milošević rekao da “ni oružane bitke nisu isključene”, Stipe Mesić nam je iz Beograda nehajno poručivao kako “neće biti rata” jer: “Tko je lud da danas ratuje!?”

No bilo je i previše voljnih da rat povedu, da krenu na Hrvatsku. Danas pak, kada se valjda malo kome na prostorima nekadašnje države ratuje, Mesić sa svoga posljednjeg predsjedničkog domjenka na Pantovčaku poručuje da bi, pokuša li srpski entitet referendum za odcjepljenje od Bosne i Hercegovine, odmah poslao naše vojnike “da presijeku koridor kod Brčkog”! Mašala, rekli bi u Bosni.

Tako je valjda naš predsjednik kanio pokazati da, eto, Hrvatska štiti Dayton, a možda i više poručiti Miloradu Dodiku da, kao što je naš predsjednik znao reći, “ne muze jarca u rešeto”. I vjerojatno još koješta što bi tome Dodiku naš predsjednik na odlasku mogao reći. Jer, prije nego što ode, Mesić i porukom Dodiku, čini se, namjerava do kraja “držati formu” kakvu je dostigao osobito u nekoliko posljednjih mjeseci svoga dugovječna mandata.

Mesićevo političko prepucavanje s Dodikom da nisu na političkim položajima na kojima jesu bilo bi samo manifestacija uobičajenog balkanskog folklora. Pa bi to što će reći jedan drugome bilo važno samo njihovim taštinama. A nama ostalima zanimljivo jedino ako bi bilo šala i pošalica, tj. nešto duhovito.

Ali kada nekomu nešto govori predsjednik naše države, pa bilo to i predsjedniku tvorevine koju vodi Dodik, onda ni nama to nije nevažno, ma koliko bilo neobično i ma koliko se predsjednik samo šalio. Mesićev verbalni desant na Brčko vjerojatno je jednako ozbiljan kao i njegova svojedobna poruka Slovencima da bi Hrvatskoj za sređivanje granice na Muri bilo dovoljno poslati četu vatrogasaca.

Ako je to nama i bio zgodan štos, nešto smiješno, Slovencima sigurno nije. Da je Mesić i bio zapovjednik vatrogasnih postrojbi, vjerojatno im ne bi zapovjedio: “Štrcari, naprijed marš!”, kao što nikada neće narediti ni forsiranje Save, ni desant na Brčko.

On se voli šaliti, samo što su mu šale katkad neslane.

Zgodno je što se predsjednik Mesić voli šaliti. Šarmantna je ta njegova osobina. Jedino je nezgodno kada nešto radi ozbiljno, a to bude neslana šala. Ode na Kubu i sasvim ozbiljno, na čuđenje demokratskog svijeta, koji valjda misli da se on šali, želi pokazati koliko mu je drag Che Guevara. Jer on, za razliku od toga svijeta, ima svoje mišljenje o “legendarnom revolucionaru”.

Kod kuće pak lane – mislilo se da se šali – da bi iz javnih ustanova trebalo poskidati križeve, a onda prispije u Vatikan, i to isto ponovi svome domaćinu papi, na što ga on kao smjerna gosta sigurno blagoslovi. U Izrael dođe kao prijatelj i bude primljen i ugošćen na najvišoj razini, a onda se, na oduševljenje svojih domaćina, dosjeti da bi želio posjetiti i Palestinsku samoupravu.

Nedugo potom najavi da se prije kraja mandata sprema posjetiti i Kosovo. I to na pravoslavni Božić, što je u Srbiji izazvalo sveopću radost. A predsjednik i njegovi mudri vanjskopolitički savjetnici u čudu pitaju u čemu je “srpski problem”. Vjerojatno će slično biti i poslije predsjednikove najave da bi zbog referenduma presjekao srpski koridor.

Da je to što je rekao glede referenduma, vojske i presijecanja koridora rekao neki drugi predsjednik, bio bi to diplomatski i politički incident i skandal. No, kako je posrijedi Mesić, predsjednik na odlasku, vjerojatno će i to biti shvaćeno jednako ozbiljno kao i njegova negdašnja najava da rata neće biti.