Mesića držati za riječ

Iako se ne natječe na izborima i iako se, kao što sam tvrdi, ne miješa u izbore, predsjednik Mesić postao je centralna figura ove kampanje. Šef države aktivniji je nego ikad. No osim njegova osobnog pojačanog aktivizma, lišena svake namjere, kako on napominje, da utječe na ishod izbora, Mesića u središte pozornosti guraju još dvije okolnosti.

Prvo, on je trenutačno jedini element vlasti koji funkcionira u punom opsegu. Šef države je do konstituiranja novog Sabora i potvrđivanja nove Vlade, u neku ruku sam na političkoj sceni i ta okolnost podebljava njegovu ustavnu ulogu formalno, a i u pogledu prisutnosti u medijima.

No okolnost koja Mesića još više gura u prvi plan svakako je pitanje kome će šef države nakon završetka parlamentarnih izbora 25. studenog povjeriti mandat za sastavljanje Vlade. Svi naravno znaju da članak 97. Ustava RH kaže kako predsjednik “povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika”.

Sasvim je iz toga jasno da Vladu sastavlja onaj tko ima barem 77 zastupničkih potpisa. No tu se dolazi do pitanja koja su postala  specifikum ovih izbora.

Sve ankete govore da su snage glavnih političkih takmaca vrlo izjednačene i da će se glasački listići morati prebrojavati minucioznije nego ikad. I vladajući HDZ i oporbeni SDP uvjereni su da će pobijediti, a na oporbenoj strani pobjednički naboj ide čak dotle da se tvrdi kako nije važno tko će pojedinačno osvojiti najviše mandata.

Iako Ustav ne govori o osvojenim mandatima, pa ni o potpisima većine zastupnika, nego o “uživanju povjerenja većine” u parlamentu, Hrvatska se može pozvati na vlastitu “dobru demokratsku praksu”, prema kojoj je mandat za sastavljane Vlade dobio onaj tko je u koaliciji ili pojedinačno dobio najviše glasova na izborima.

Tako je bilo na izborima 2000. godine kad je pobijedila koalicija na čelu s Račanom, a i na izborima 2003. godine, kad je pobijedio Sanaderov HDZ. U tom su trenutku iz nekih stranaka doduše išle inicijative da se ignorira Sanaderov izborni rezultat i da vlast uspostavi još šira oporbena koalicija, ali Račan nije pristao na tu varijantu, nego je pošteno priznao poraz.

Ako bi se ovaj put odstupilo od te prakse, kao što predlažu HNS i neki drugi, to bi značilo inauguraciju novoga izbornog običaja i ignoriranje želje velikog dijela birača.

Scenarij tog aranžmana bio bi, pretpostavljam, sljedeći: izbori se završe, glasovi su većinom prebrojeni, ali posve je irelevantno što je HDZ ili SDP pridobio najviše birača, jer u tom trenutku kreće utrka za potpisima zastupnika, a u toj utrci, budimo realni, pobjednik je onaj tko može potencijalnim koalicijskim partnerima obećati više utjecaja i novca. Osim što je to prilično klimava baza za jednu funkcionalnu vladu, s pravnog je i moralnog stanovišta sporno ne obazirati se na izbornog pobjednika.

Stranke koje zagovaraju tu opciju, kao da nisu sigurne da će iznijeti izbornu pobjedu u osvojenim mandatima i kao da se uzdaju u to da pravi izborni pobjednik nema potrebnu koalicijsku snagu za sastavljanje Vlade. Ustav međutim ima rješenje za te situacije i zato u članku 110. govori o dva kruga za formiranje Vlade. Ako prvi mandatar ne uspije, za što ima rok od 60 dana, šef države povjerava mandat drugoj osobi.

Od predsjednika koji je ovih dana pod najjačim reflektorima i koji sam napominje “da se ne miješa u izbore”, očekuje se da to i dokaže. Ništa više, ni manje.