Iako još nije ispisan ni prednacrt toga teksta, već je posve jasno da će u Ustav ući samo one minimalne promjene oko kojih SDP i HDZ trenutačno mogu postići konsenzus ili kakav trgovački dogovor. Recimo, vladajuća stranka želi ukrasiti drugi mandat produljenjem obveznog obrazovanja na srednje škole, a opozicija hoće ukinuti zastaru za privatizacijske malverzacije.
Već možemo zamisliti kako HDZ popušta u ovome drugome, da bi izborio ono prvo. Ustav se mijenja dvotrećinskom većinom i tu se vladajući ne mogu ponašati kao i kad je u pitanju obična većina saborskih glasova, te glatko odbiti prijedloge opozicijskih stranaka.
Moguće je, doduše, i da se opozicija zakači i za promjene pravila oko referenduma za Europsku uniju koje gura vladajuća stranka, iako bi, s obzirom na Savez za Europu, bilo logično da se oko toga lako postigne konsenzus. No oko eventualnog razvlaštenja predsjednika države i uvođenja čistog parlamentarnog sustava čini se da nije moguć ni dijalog, kamoli dogovor.
Čim se o tome počelo otvorenije pisati, vladajući su uzvratili s dva oštra demantija kako ih se ne bi povezivalo s takvim inicijativama. SDP je pak reagirao oštrim napadom na takve prijedloge jer da im je jedini cilj “uvođenje mehanizma potpune kontrole vladanja iz jednog centra”.
Sanader je oprao ruke od te inicijative koju uru prije nego što ju je Milanović napao i odbacio kao potpuno neprihvatljivu i tako je ta tema prepuštena samo onim političkim i stručnim krugovima koji nemaju stvarnoga utjecaja i ukoliko i oni još za to imaju interes.
U vrhu politike za tu temu nakon jučerašnjeg dana praktički više nema mjesta, iako to ne znači da su ovlasti između šefa države i premijera idealno distribuirane i da je to nešto što se povremeno javlja kao problem samo zato što je šef Vlade iz HDZ-a, a šef države formalno nestranačka osoba, a zapravo s podrškom lijevog stranačkog bloka.
Problem zbog distribucije ovlasti javljao se i u vrijeme kad je na čelu Vlade bio šef stranke lijevog centra. Svojedobno, Mesić i Račan nisu se nikako mogli dogovoriti oko osobe koja bi trebala voditi Protuobavještajnu agenciju, zbog čega na čelu te tajne službe u dugom razdoblju nije bilo nikoga. No nikad nije bilo ni otvorene diskusije o tome da li se tako ugrožavanje sigurnosnog sustava dogodilo zato što su oko toga pomiješane ovlasti šefa države i premijera ili samo zbog neslaganja na osobnoj razini.
U Sanaderovum mandatu, iskre su najčešće frcale oko vanjske politike. Nesuglasice su bile tipa “tko će ići u UN i sastati se s Bushom” i tko će gdje biti veleposlanikom. Do ozbiljnog razdora došlo je u vrijeme predsjedničkih izbora, kad je netko iz HDZ-a podijelio transkripte Mesićeva svjedočenja u Haagu, te u vrijeme posljednjih parlamentarnih izbora, kad je Mesić bez puno kamuflaže stao na stranu opozicijskih stranaka.
No, da Mesić nije imao ovlasti kakve je imao, generali bi možda imali ključnu riječ u hrvatskoj politici prema Haagu, a time posredno i u kreiranju ukupne budućnosti države. Sedmoricu aktivnih generala, koji su se javnim pismom protivili kažnjavanju hrvatskih zločina, šef je države preko noći penzionirao, za što vladajuća koalicija nije imala hrabrosti. Kako je Mesić bio jedini predsjednik države otkako je uveden “četvrtpredsjednički” sustav, funkcioniranje tog sustava procjenjuje se kroz Mesićeve postupke i osobu, a manje na principijelnoj razini.
Predsjedničke ovlasti jedna su od točaka na kojima se profilira hrvatsko dvostranačje. Na sasvim bočne prijedloge o reduciranju tih ovlasti, druga strana odgovara da se baš to ne smije učiniti, pa će i ubuduće ustavno uređenje tog segmenta vlasti ostati na onoj razni kompromisa koju su HDZ i SDP postigli 2000. godine.