Poslije Mancinija, trenera engleskoga prvaka Manchester Cityja, i slavni talijanski golman Buffon posjetio je Međugorje. Prvi prije velike pobjede u prvenstvu, drugi poslije velikoga poraza u finalu Eura. Obojica su svjetske marke, no budući da su iz nogometa, bit će onih koji će se s intelektualne visine narugati značenju njihova pohoda hercegovačkom svetištu. Kršćane i poklonike Gospe međugorske može veseliti što su se našli u društvu tih sportskih velikana, može ih veseliti što je to za Međugorje prvorazredna promidžba, ali ih najviše može veseliti izostanak spektakla i običnost koja te ljude nije razlikovala od milijuna drugih hodočasnika. Mancini je rekao nešto što su prije njega izgovorili mnogi i što se može vidjeti na licima ljudi u tom svetom kamenjaru. Tamo je bio dvaput te je naglasio kako “nigdje ne može pronaći unutarnji mir kao u Međugorju”.
Ako dosad niste, pohodite Međugorje i vidjet ćete da to nije fraza, vidjet ćete ljude iz kojih zrače svetost, zadovoljstvo, dobrota i mir. Cijelo je Međugorje s tisućama posjetilaca kao jedan zagrljaj, kao jedan osmijeh, kao jedna radost. Smisao života? Te riječi kao dvojba i drama napisane i izgovorene milijune puta u raspravama o različitim filozofima, književnicima i drugim umjetnicima potvrđuju se u vidljivom doticaju čovjeka i Gospe, čovjeka i Boga, čovjeka sa svih strana svijeta, svih boja, rasa i nacija. Međugorje je sveto jer je neobjašnjivo. Bit će da se oni kojima je geografski to svetište širi zavičaj nehotice upitaju - pošto i zašto u ovu zabit “gdje ne raste ništa” hrle toliki iz Europe, Azije, Afrike, Amerike, Australije? Što su to čuli od znanaca koji su ih potaknuli da dođu? Što su im to specijalno znanci mogli reći kad tamo nisu vidjeli ništa osim običnoga kamenjara, brdskih njiva, brda ukazanja koje je običan brijeg s nešto drače i niskoga bilja? Što su im mogli reći kad su svjedočili izostanak bilo kakve zemaljske raskoši i bilo kakve spektakularnosti krajolika? Mogli su im prenijeti samo čisti osjećaj, samo čistu, ničim natrunjenu obuzetost Bogom i vjerom kakvu su dijelili s mnoštvom drugih ljudi.
Takva je vjera Hrvatskoj danas prijeko potrebna, jer njezine duhovne temelje razaraju ljevičarska vlast i mediji kao nikad od osamostaljenja. Zacijelo nema zemlje u Europi a možda ni u svijetu u kojoj premijer svako malo naciji dade do znanja kako nije vjernik, i kako se svi protokoli imaju prilagoditi toj činjenici. Ateizam svekolike vlasti u Hrvatskoj bio bi podnošljiviji kad bi se u zemlji poštovala neka univerzalna načela moralnosti i pravednosti koja nadilaze podjelu na vjernike i ateiste. Ali agresivnost ateizma teče paralelno sa sve većom obespravljenošću ljudi, s ustrajavanjem na kompromitiranim kadrovima, sa zapošljavanjem u državnim službama po rodbinskim i partijskim vezama kakvo nije zapamćeno od komunizam i sa sve većim siromaštvom. Najstrašnije pak jest nastojanje vlasti da osobine zbog kojih gubi povjerenje građana tumači kao svoje vrline. Tada više nema nade, nema izlaza, ostaje samo trajnost u sebe zaljubljene samovolje koja je slijepa za druge, za radnike, za građane, za državu.
Međugorje je potraga za unutarnjim mirom u bijegu od terora takve samovolje, takve vladavine čovjeka umjesto Boga, vladavine kakvu su vjerojatno oko sebe osjetili i Mancini i Buffon i deseci milijuna drugih hodočasnika koji u pustoši jednoga hercegovačkoga brda našli odsutnost sotonskih ljudi i prisutnost Boga. To brdo može biti i slika štalice u koju se sklonila Gospa i u kojoj je rodila Isusa. Bahatost vlasti u Hrvatskoj, koju je moguće pojmiti i kao sotonsku oholost, i u kojoj je sve očitija sprega vlasti i krupnoga kapitala (simbolično izražena u Milanovićevu pohodu raskošnoj vili tajkuna Tedeschija), pokazuje kako se u lijevoj inačici poslije tobože desnoga Sanadera nastavlja udaljavanje Hrvatske upravo od međugorskog ideala kršćanstva, pa nam i stoga Međugorje kao svojevrstan hrvatski vjerski simbol postaje sve važnije. Stoga, ako niste, pohodite ga.
Idemo u Međgorje!