«Tuga se u meni počela prikupljati vrlo rano. Nije se odmah tako zvala, a i kasnije sam tom rječju samo prekrivao, kao plahtom, nešto čemu nisam mogao razabrati ni točan razlog ni početak.»
On je prožet tugom. I ona. On nosi breme teškog, nazovimo ga, obiteljskog života. I ona isto. On živi s majkom, ona s ocem. Savršeno su komplementarni jednom drugom u svojoj tuzi, u svojim brigama, u svojoj nevidljivošću u svijetu koji ih okružuju. Svatko od njih dvoje priča nam svoju priču. Istim stilom, ali drugačijom teksturom. Tužni su, ali vještom uporabom sarkastičnih fraza poput «nisam mu više uznemiravala kružnice» ili «on je razotrkio krpelja u sebi, dotad neiskorišteni dar zavlačenja pod kožu» daju nam do znanja da nisu mrtvi. Samo su tužni, tihi, ne viđamo ih na ulici, iako su tamo.
Oni su jedni od onih bezbrojnih lica pored kojih prolazimo svaki dan, a da ni ne pomislimo kakvu tugu nose u sebi. Oni nam pričaju o prijateljstvima koja iz onih pravih pređu u kategoriju «prijateljstava iz pristojnosti». Oni nam pričaju kako je djeci koje njihove školske kolege odbacuju, a njihovi roditelji zanemaruju iil ih vuku sa sobom u depresiju kao nekakvu životnu prtljagu. Oni nas uče da je nešto prolazno, da ljudi umiru, da često stvari nemaju dubljeg značenja. Da veze propadaju, ali ljubav često ne. Da se možemo udaljiti od ljubavi, ali se ljubav ne mora nužno udaljiti od nas.
U jednom trenutku čitanja knjige od oduševljena čitanja počela sam osjećati nervozu. Knjiga me počela gušiti i zamarati svojom tugom. Bilo je jasno da će tuga prožeti knjigu, prožeti samog čitatelja i da će on ipak nastaviti čitati s onom ratobornom nadom da je kraj ipak sretan.
Sreće ima. I onda sam ponovo zasjala. U mahnitim opisima mahnite zaljubljenosti. Vidjela sam sve ono što je bilo tko od nas vidio, ako je samo jednom ljubio. Svaka riječ, baš svaka, opisivala je ono što je većina nas doživjela jednom u životu. I pritom sam se sjetila svoje velike ljubavi u životu. Neki od nas završili su tu ljubav nesretno, drugima je ljubav vječno ostala. Samo neki od nas znat će kakav je osjećaj kojeg nam pisac daje na kraju. I zato vam knjigu neće biti teško pročitati do posljednje stranice.
Knjigu je izdao Profil
Tko je Koščec?
Marinka Koščeca publika je upoznala po romanu "Otok pod morem", objavljenom u izdanju Feral Tribunea. Za knjigu "Netko drugi" prije dvije godine u Tuzli je dobio nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman.