Maestro, vidimo se!

Kad sam jednom došao k njemu, našao sam ga kako čita knjigu. Pitao sam ga što čita. Portugalsku gramatiku, odgovorio mi je, pomalo nezadovoljan što ga prekidam u popodnevnom užitku. U tom njegovu odgovoru nije bilo ni mrve poze. Jer on je u jeziku, njegovu opisu, rječniku ili stilističkoj studiji nalazio idealan prostor za ostvarenje svojih životnih strasti, a to su putovanja, plovidba (veslanje) i plivanje. Ni jedan mu put nije bio tako uzbudljiv kao put nepreglednim meandrima jezika.

Govorim o prevoditelju Josipu Tabaku, preminulom u srijedu navečer, koji je na svoje prvo putovanje krenuo još kao dječak u Sarajevu (gdje je rođen 1912.), kada je s blokićem i olovkom u ruci slijedio stare Židovke, slušao što govore i zapisivao njihove riječi.

Tako je naučio svoj prvi strani jezik, hebrejsko-španjolski ili ladino, koji će ga odvesti u mnoge prevodilačke pustolovine, među kojima su najveće Biblija (hebrejski) i Cervantes (starošpanjolski).  Mali sarajevski blok s vremenom će toliko nabubriti, da će se maestro Tabak do kraja života ustručavati od nabarajanja svih jezika s kojih je prevodio, na kojima se može sporazumijevati ili koje razumije.

"Neozbiljno je znati više od 20 jezika", govorio je. Jednom sam ga ipak uspio nagovoriti da pobroji sve svoje jezike. Pristao je pod uvjetom da se popis ne objavljuje za njegova života. Dakle, Tabak je znao, neke bolje, neke slabije, ove jezike (redom kako ih je sam nabrojio):  hebrejski, aramejski, starogrčki, latinski, talijanski, španjolski (i ladino), katalonski, galješki, portugalski, provansalski, francuski, retoromaski, njemački, engleski, staroengleski, holandski, flamanski, frizijski, danski, švedski, norveški (landsmol i riksmol), islandski (stari i novi), poljski, češki, lužičkosrpski (sordski ili sorapski), slovački, ruski, bugarski, makedonski, slovenski, mađarski.

Nakon što smo sastavili taj popis, još se dugo vraćao na njega i molio da prekrižim ovaj ili onaj jezik, da ih "nikako ne bude više od 20". "Dobro, prekrižit ću, ali jedan svakako moramo dodati, a to je hrvatski." "Razumije se, jer u njemu je sve i svi ti pusti strani jezici bez njega ne vrijede ništa.

Tko prevodi na hrvatski, a ne zna ga dobro, uzalud mu trud." Prema svom znanju stranih jezika bio je rezerviran, a prema svom hrvatskom vrlo kritičan. Premda nisam znao nikoga tko bi hrvatski poznavao bolje od njega (riječi utiha i ugođaj, dakako i mnoge druge, prvi su se put pojavile u njegovim prijevodima), nikad kod njega nisam osjetio ni trunak samozadovoljstva.

Kad sam se s njim (posljednji put) rastajao, rekao sam mu: Maestro, vidimo se! "Gdje?" Odgovorio sam mu nešto smušeno i sad me to muči, jer nisam siguran da je znao i taj jezik.