Ljevičar, a natražnjak

Ovo je poseban tekst: nije u vezi s nogometom!
Nego s drugom vrstom igre, a to je igra oko shvaćanja (definicije) političke ljevice u Hrvatskoj. Povod mu je nedavni televizijski nastup (HTV, Nedjeljom u dva, 1. 6.) splitskog novinara koji se u tom nastupu deklarirao kao ljevičar, a razlog minusinteligentno shvaćanje i tumačenje ljevičarskih, socijalističkih, komunističkih i srodnih političkih pozicija.

Svoj ljevičarski identitet novinar je objasnio obiteljskom pozadinom i pozitivnim iskustvima iz doba Titove Jugoslavije. Otac i stric bili su mu partizani, odrastao je u obitelji državnog službenika (časnika JNA ili nečeg sličnog?), seljakao se po Jugoslaviji, cijenio bratstvo i jedinstvo. I što bi drugo bio nego ljevičar. Bio i ostao.

Premda se to, na osnovi onoga što je u jednosatnom razgovoru zastupao, nikako ne bi moglo reći. Dapače, prije bi se moglo zaključiti da je zatucani konzervativac alergičan na bilo kakve promjene, kolokvijalno kazano  ultrakonzervativac.

Tvrtka u kojoj radi podigla je novu zgradu, kupila nove strojeve, stvorila mnogo bolje uvjete za rad svojih radnika i pretpostavke za veći dohodak, pa i bolje plaće zaposlenika... Dakle, školski primjer čarobnog cilja ljevičarskih vizija - progresa (napretka)! Ali, naš je "ljevičar" oštro protiv! On je za konzerviranje postojećeg stanja i više mu je stalo do blizine mjesta na kojem igra picigin (vrsta odbojke u morskom plićaku) nego do radničkih interesa (iza kojih, dakako, stoje i posve legitimni interesi poslodavca).

Ljevičar, a zapravo neprosvijećeni desničar!
Izgleda kontradiktorno, ali nije. Jer ljevičarstvo zasnovano na partizanstvu kojemu je glavni cilj bio osvajanje vlasti svim sredstvima; na diktaturi proletarijata iza koje se krila diktatura komunističke vrhuše; na brutalnom progonu svih političkih neistomišljenika; na bratstvu i jedinstvu koje je bilo krinka za obespravljivanje naroda; na gušenju slobode govora i udruživanja; na ciničnom zavaravanju radnika tobožnjim samoupravnim pravima; na državi u kojoj je vladao nezapamćen kult ličnosti i u kojoj je laž bila jedini istinski program vladajućeg poretka... ima s ljevicom taman toliko zajedničkog koliko su ga s njom zajedničkog imali "ljevičarski" režimi Josifa Staljina, Benita Mussolinija i Adolfa Hitlera.

Imala je naša pokojna država i dobrih strana, ali s modernom ljevicom nije imala uglavnom ništa. Pravi su ljevičari u njoj bili po zatvorima ili na društvenoj margini, a njome su gospodarili "ljevičari" kojima je uvijek bio važniji picigin (vlastiti interes) od bilo kakvih radničkih i narodnih prava.
Ergo, biti danas ljevičar na titovsko-partizansko-jugoslavenski način, znači biti najgora vrsta natražnjaka.