Vrijeme možda teče ravnomjerno, ali ljudsko tijelo taj ritam ne prati dosljedno. Naše starenje nije linearan proces – ne događa se postepeno i glatko poput kazaljke na satu. Umjesto toga, naš organizam prolazi kroz razdoblja ubrzanog razvoja, kratkotrajnog zastoja, pa onda naglog pada, osobito s ulaskom u srednju i stariju dob, piše Science Alert. Sada je novo znanstveno istraživanje pokazalo da se jedno od ključnih ubrzanja starenja događa upravo oko 50. godine života. U tom trenutku tijelo ulazi u fazu intenzivnijeg biološkog propadanja – osobito vidljivog na razini organa i tkiva.
Istraživanje koje stoji iza ovog otkrića proveli su znanstvenici s Kineske akademije znanosti. Analizirali su stotine uzoraka ljudskih tkiva prikupljenih od preminulih donora u dobi od 14 do 68 godina. Cilj im je bio razumjeti kako se razine određenih proteina – ključnih građevnih i funkcionalnih molekula u tijelu – mijenjaju tijekom života.
Korištenjem naprednih tehnika, znanstvenici su razvili tzv. proteomske satove starenja – modele koji mapiraju starenje pojedinih organa temeljem promjena u proteinskom sastavu. Rezultati su pokazali da se značajna "točka preokreta" događa oko pedesete godine. Nakon toga, tkiva, a posebno krvne žile, počinju ubrzano gubiti vitalnost. “Otkrili smo da krvne žile pokazuju ranu i izrazito osjetljivu reakciju na starenje. Upravo su one među prvim tkivima koja pokazuju znakove ubrzanog propadanja“, navode autori studije.
Koji su organi najosjetljiviji?
Studija je obuhvatila sedam glavnih sustava u tijelu: kardiovaskularni, probavni, imunološki, endokrini, dišni, pokrovni i mišićno-koštani. Uz to, analizirani su i uzorci krvi. Na temelju podataka, znanstvenici su sastavili detaljan katalog proteina u svakom sustavu, bilježeći promjene u njihovoj razini kroz različite faze života.
Najveće promjene uočene su između 45. i 55. godine. Posebno je pogođena aorta – glavni krvni kanal iz srca – koja je pokazala izrazitu osjetljivost na biološko starenje. I drugi organi, poput gušterače i slezene, pokazali su znakove trajnih strukturnih promjena.
Da bi testirali stvarni utjecaj određenih proteina povezanih sa starenjem, istraživači su izdvojili jedan takav protein iz starih miševa i ubrizgali ga mladim jedinkama. Rezultati su bili vrlo jasni: miševi koji su primili protein pokazali su značajno slabije tjelesne performanse – imali su manju snagu stiska, lošiju koordinaciju, manju izdržljivost i izraženije znakove vaskularnog starenja. Ovi nalazi potvrđuju teoriju da pojedini proteini igraju aktivnu ulogu u ubrzanju starenja, a ne da su tek pasivni pokazatelji tog procesa.
Iako su prethodna istraživanja sugerirala postojanje više “valova” ubrzanog starenja – primjerice oko 44. i 60. godine – nova studija dodatno produbljuje razumijevanje tog procesa. Umjesto da tijelo stari kao jedinstvena cjelina, čini se da svaki sustav ima vlastiti tempo i “raspored” biološkog trošenja. Razumijevanje tog rasporeda moglo bi biti ključno za budući razvoj medicinskih intervencija koje ciljaju specifične organe u točno određenom trenutku, kada su najranjiviji.
Ova studija predstavlja važan korak prema stvaranju tzv. proteomskog atlasa starenja – sveobuhvatnog prikaza kako se ljudsko tijelo mijenja na molekularnoj razini kroz desetljeća života. Takav atlas mogao bi znatno unaprijediti personaliziranu medicinu i omogućiti bolje predviđanje rizika za bolesti povezane sa starenjem, poput kardiovaskularnih bolesti, fibroze, degeneracije jetre ili tumora.
“Naši podaci razotkrivaju obrasce starenja na razini sustava i otvaraju vrata razvoju preciznih terapija za ublažavanje efekata biološkog starenja”, zaključuju autori. Iako ne možemo zaustaviti vrijeme, znanost nam sve više pomaže da usporimo biološke štete koje ono donosi.