Postoje mjesta koja pamtimo po ulicama, građevinama ili ljudima, a postoje i ona koja nam ostanu u sjećanju po okusu. Ivanić-Grad već je godinama neraskidivo povezan s bučom. Svake jeseni, u vrijeme Bučijade, ona preuzima grad i pojavljuje se posvuda – na štandovima, u jelima i proizvodima lokalnih proizvođača, u bezbroj oblika i boja.
No u slastičarnici D'Cake buča je dobila ulogu koju joj vjerojatno ne bi svatko namijenio. Završila je u jednom od najpoznatijih i najomiljenijih kolača naših prostora: kremšniti. Tako je nastala bučokremšnita, spoj tradicije i neobične ideje koja je s vremenom postala jedan od prepoznatljivih proizvoda D'Cakea te jedna od najzanimljivijih priča Dalije Pažić, žene koja stoji iza te slastičarnice.
Naizgled je riječ o jednostavnoj ideji. Ako je Ivanić-Grad grad buče, zašto od nje ne napraviti i kremšnitu? Međutim, u slastičarstvu je često najjednostavnije ideje najzahtjevnije realizirati. Kremšnita je kolač koji gotovo svi poznaju i od kojega gotovo svi imaju visoka očekivanja. Znamo kakva bi trebala biti krema, koliko bi trebala biti prozračna, koliko slatka, kakav odnos treba imati s tijestom. Upravo zato intervenirati u takav klasik i dodati mu sastojak poput buče znači riskirati. Dovoljno je malo pretjerati i umjesto kremšnite nastaje potpuno drugi desert. Premalo buče, s druge strane, pretvorilo bi cijelu ideju u običan marketinški trik. Trebalo je pronaći mjeru.
Dalia Pažić željela je napraviti kolač koji neće biti samo ukusan, nego će u sebi nositi i priču kraja iz kojeg dolazi. U D'Cakeu su se odlučili za Hokkaido buču, ali ono što ovu priču čini posebnom jest činjenica da ne koriste gotovi industrijski pire. Buče sami uzgajaju, potom ih peku i pasiraju, a tek tada tako pripremljene ulaze u kremu.
– Važno mi je da cijeli put buče, od zemlje do kolača, prolazi kroz naše ruke. Prije nego što završi u vitrini, ona počinje na zemlji. Netko je mora uzgojiti, ubrati i pripremiti, a onda je naše slastičarsko znanje pretvara u kremu koja joj daje okus i karakter, ali joj ne oduzima ono zbog čega ljudi vole kremšnitu – kaže Pažić.
U toj se priči, kaže, najbolje vidi i veza D'Cakea s Ivanić-Gradom. Bučokremšnita nije samo spoj neobičnih sastojaka, nego kolač koji je nastao iz lokalne tradicije. Ivanić-Grad ima svoju Bučijadu, svoju priču o uzgoju buče i ljude koji su tu tradiciju godinama gradili.
– Netko drugi može pokušati napraviti sličan kolač ili koristiti sličan recept, ali ne može preseliti Ivanić-Grad, našu Bučijadu i priču koja je nastala upravo ovdje. Zato mi je posebno drago kada ljudi u bučokremšniti prepoznaju nešto više od samog kolača, prepoznaju naš grad – ističe Pažić.
No iza uređene vitrine, mirisa vanilije, čokolade i svježe pečenih kolača stoji posao koji je daleko manje romantičan nego što izgleda. Rano ustajanje, priprema, nabava, narudžbe, rokovi i rad vikendom svakodnevica su slastičarskog posla.
– Ljudi vide onu lijepu stranu, ali iza svakog kolača stoji puno rada koji se ne vidi. I ono najvažnije – nemaš pravo na loš dan kada radiš za ljude. Kupac koji se vraća očekuje da će kolač biti jednako dobar kao i prvi put – govori Pažić.
Zato D'Cake za nju nije samo slastičarnica, nego obiteljska priča u kojoj se poslovni i privatni život gotovo svakodnevno isprepliću. Nove ideje nastaju kod kuće, o poslu se razgovara i nakon zatvaranja, a obitelj često postaje prvi kritičar svega što bi jednoga dana trebalo završiti pred kupcima. I upravo tu priča o kremšniti od buče Dalije Pažić prestaje biti samo gastronomska priča. Lako je gledati uređenu vitrinu punu kolača i pomisliti na kreativnu, gotovo romantičnu stranu slastičarskog posla: miris vanilije i pečenog tijesta, čokoladu, voće, ukrašene torte i ljude koji iz slastičarnice izlaze zadovoljni, noseći kutije namijenjene rođendanima, vjenčanjima, obiteljskim okupljanjima ili jednostavno nedjeljnom ručku.
Mnogo je manje vidljiv drugi dio tog posla: rano jutro, priprema, nabava, rokovi, narudžbe koje moraju biti završene točno na vrijeme, vikendi tijekom kojih drugi odmaraju, a slastičari imaju najviše posla. Tu je i činjenica da se kvaliteta ne može ponuditi samo onda kada je dobar dan. Kupac koji se danas vrati po kolač očekuje da bude jednako dobar kao onaj koji ga je oduševio prvi put.
– Slastičarstvo nije samo ono što kupac vidi u vitrini. Iza svakog kolača stoji puno rada, planiranja, odricanja i odgovornosti. Kada imate svoj posao, zapravo nikada niste potpuno izvan njega. I kada zatvorite vrata slastičarnice, razmišljate što ćete sutra napraviti, što možete poboljšati i hoće li nova ideja zaživjeti – kaže Dalia Pažić.
Zato bi bilo pogrešno Dalijinu priču svesti samo na jednu uspješnu slasticu. Iza D'Cakea nalazi se mala obiteljska poslovna priča, a takvi poslovi rijetko nastaju preko noći. U njima se privatni i poslovni život često isprepliću do te mjere da je teško odrediti gdje jedno završava, a drugo počinje.
– Ovo nije posao koji mogu raditi sama. Imam veliku podršku supruga Dejana. On mi je zaista veliki oslonac i pomaže mi kada je najpotrebnije. Razgovaramo o poslu, idejama, problemima i svemu što nosi svakodnevica. Njegova mi podrška puno znači jer nije uvijek lako nositi sve obveze koje dolaze s vlastitim poslom.
Dalijin život prije D'Cakea mnogo govori o onome što je danas stvorila. Ljubav prema slasticama, godine učenja, pokušaji i pogreške postupno su je doveli do odluke da znanje i strast pretvori u posao.
– Nije se sve dogodilo preko noći. Trebalo je puno hrabrosti odlučiti da nešto što volite pretvorite u posao od kojeg ćete živjeti. Bilo je straha, ali najvažnije mi je bilo pokušati – govori Dalia.
Slično je nastala i prva bučokremšnita – od ideje da Hokkaido buču pretvori u kremu i spoji je s klasičnom kremšnitom do recepta koji je danas zaštitni znak D'Cakea.
– Bilo je puno isprobavanja dok nisam dobila ono što sam željela. Morala sam pronaći pravi omjer, teksturu i okus. Htjela sam da se buča osjeti, ali da istodobno sve ostane lagano i kremasto. Kada sam dobila rezultat kojim sam bila zadovoljna, znala sam da imamo nešto posebno – kaže.
No pravi test nije bio njezin vlastiti sud, nego prvi kupac. Jedno je osmisliti kremšnitu od buče, a sasvim drugo staviti je u vitrinu i čekati reakcije. Netko će biti oduševljen, netko će biti skeptičan, a netko će se zapitati zašto bi buču uopće trebalo povezivati sa slasticom. No upravo je taj prvi zalogaj pokazao može li ideja zaživjeti.
U Ivanić-Gradu bučokremšnita je dobila i posebnu pozornicu – Bučijadu, manifestaciju koja početkom listopada grad pretvara u veliko slavlje buče. Dani su to kada se povećava broj posjetitelja, a rastu narudžbe i količina posla, ali istodobno raste i prilika da ljudi koji možda nikada nisu čuli za D'Cake probaju upravo njegovu najprepoznatljiviju slasticu.
Bučokremšnita tako više nije samo jedan proizvod. Ona postaje dio priče o gradu koji je svoj identitet snažno povezao s bučom. A najbolji gastronomski simboli ne nastaju odlukom, nego navikom ljudi da se vraćaju i govore drugima: kada dođete u Ivanić-Grad, ovo morate probati.
Za Daliju, međutim, tu nije kraj. Dok je bučokremšnita već postala zaštitni znak D'Cakea, ona već razmišlja o novom proizvodu – sladoledu od buče. Nova ideja ponovno počinje od istog pitanja: može li se poznata namirnica pretvoriti u nešto neočekivano? Ako je odgovor ponovno da, Dalia će imati još jedan razlog nastaviti dokazivati da se najbolji recepti često rađaju upravo onda kada se usudite spojiti ono što se na prvi pogled čini nespojivim.