S dolaskom hladnijih dana, mnogi Hrvati ponovno se susreću s nezvanim gostima u svojim domovima. Bilo da ih primijetite kako tromo hodaju po prozorskom staklu ili ih slučajno napipate dok skupljate svježe oprano rublje sa sušila, susret najčešće završava oporim, prepoznatljivim mirisom. Riječ je o kukcima koje svi vrlo dobro poznajemo pod nazivom smrdljivi martini. Premda se čine kao novija napast, oni su dio našeg ekosustava već tisućama godina, a njihovo specifično ime krije zanimljivu priču koja savršeno opisuje njihove glavne karakteristike.
Pridjev iz njihova imena vrlo je lako objasniti svakome tko je ikada pokušao zgnječiti ovog kukca. Naime, kada se nađu u opasnosti ili ih se uznemiri, žlijezde na njihovim prsima ispuštaju tekućinu izrazito neugodnog mirisa koji služi kao prirodni obrambeni mehanizam protiv predatora. Taj miris, koji neki opisuju kao mješavinu badema i korijandera, nije otrovan niti opasan za ljude i kućne ljubimce, ali se vrlo lako uvuče u odjeću i prostorije te može potrajati satima. Upravo zbog tog prirodnog "parfema" kojim se brane, narod im je sasvim logično dodijelio prefiks smrdljivi.
Drugi dio imena usko je vezan uz njihovo ponašanje tijekom promjene godišnjih doba. Kako temperature padaju krajem jeseni, ovi kukci traže toplo i suho skrovište kako bi preživjeli zimske mjesece. Tada masovno ulaze u zatvorene prostore, skrivaju se po tavanima, pukotinama u zidovima ili jednostavno zalutaju u naše dnevne boravke. Njihova najezda poklapa se s vremenom oko blagdana svetog Martina, odnosno Martinja, koje se slavi jedanaestog studenoga. Povezujući to vrijeme hladnoće i njihova masovnog traženja topline, narod ih je jednostavno prozvao martinima.
Zanimljivo je da pod ovim imenom često nepravedno svrstavamo cijeli niz različitih kukaca iz porodice štitastih stjenica. Pravi smrdljivi martin, latinskog naziva Rhaphigaster nebulosa, većinom je smeđe boje i oduvijek je prisutan u Europi. Međutim, posljednjih nekoliko godina velik dio problema zadaje nam smeđa mramorirana stjenica, invazivna vrsta pristigla iz Azije koja u Hrvatskoj nema prirodnih neprijatelja. S obzirom na to da su vizualno vrlo slični, običnom oku gotovo je nemoguće razlikovati domaćeg martina od invazivnog azijskog gosta koji se u masama zavlači u naše domove.
Bezopasni, ali ponekad štetni za poljoprivredu
Iako njihov miris izaziva nelagodu, važno je naglasiti da smrdljivi martini nisu izravno opasni za ljudsko zdravlje. Oni ne bodu, ne napadaju ljude niti životinje te nije zabilježeno da prenose ikakve zarazne bolesti. Većinu svog života provode hraneći se biljnim sokovima koje isisavaju pomoću svog rila. Odrasle jedinke najčešće nisu veliki problem u malim količinama, no mogu postati prava noćna mora za poljoprivrednike kada se namnože na voću i povrću. Oštećuju cvjetove i listove, a posebno su ludi za mahunama i rajčicama na kojima ostavljaju tragove oštećenja.
Njihova sklonost biljnim sokovima često ih dovodi i u vinograde, što zadaje velike glavobolje domaćim vinarima. Budući da se lako stope s okolinom, smrdljivi martini ponekad ostanu sakriveni među ubranim grozdovima te završe u preši. Ako ih se u procesu proizvodnje nađe u većem broju, spojevi koje ispuštaju mogu ozbiljno narušiti kvalitetu, okus i miris vina. Stručnjaci stoga savjetuju da ih se iz domova i vrtova uklanja na human način, bez gnječenja, kako bi se izbjegle neugodne posljedice njihova obrambenog mehanizma.
Stručnjaci preporučuju korištenje jednostavnih, prirodnih metoda za sprečavanje njihovog ulaska u domove. Najbolja obrana je prevencija, što uključuje brtvljenje svih pukotina na prozorima i vratima te postavljanje zaštitnih mrežica. Također, poznato je da smrdljivi martini ne podnose mirise poput citrusa, češnjaka, klinčića i mente, pa eterična ulja s tim notama mogu poslužiti kao odličan prirodni repelent. Ako ipak zalutaju u vaš stan, dovoljno ih je nježno pokupiti maramicom ili usisati te izbaciti van jer oni samo traže toplo mjesto za preživljavanje zime.