Vela Luka – da, Rakalj – da! Oliver Dragojević volio je dolaziti ovdje na obalu Istre, u mjesto čiji je počasni građanin. Volio je dolaziti u Rakalj.
– Milina! Dođem tu, sjednem s domaćima, svojim prijateljima, na klupu ispred butige, nit' me tko pita za fotografiju, nit' tko za autogram. Ako tko i što pita – pita za cigaru! A to imam – pričao je Oliver.
Olivere, draži nam je Mišo
Jedan od njegovih prijatelja, Klaudio Knapić, kod kojeg je Oliver i spavao kad bi bio u mjestu, inače predsjednik DVD-a Marčana, priča:
– Završio koncert, sjeli u moj auto, krenuli na večeru, i ja velim: "Olivere, idemo riješit' honorar", a on odgovora: "Ajd', muči mali, nema te love koja more platit' ovu večer s vama." Pogledao je u cipele pa rekao: "Što će mi novac, da kupim nove postole? Pa i u ovim starim mogu gazit' svitom!" Za našu je Svetu Agnezu rekao: "Prošao sam cili svit, ali nigdje nema lipšeg mista od ovog, to je sveto misto. Ljudi sjede na balama sijena, a ja sviram, pjevam, crkvica i more oko mene. Čuvajte ga." I mi ga čuvamo... Sjećamo se, kad bi dolazio, a dolazio je često, rekao bi nam: "Uzet ću svoje klavijature, staviti u gepek, da se ne zaje*, da ih ne unajmljujete okolo po Istri i gubite vrijeme i novac." Sjeo bi u svoj automobil u Dubrovniku i dovezao se k nama u Rakalj. Pa smo feštali. Veliki smo prijatelji bili, išli smo na ispraćaj u Velu Luku, a na dan te tužne obljetnice organiziramo "Oliverove večeri" – govori Knapić.
Susjed Mario Martinčić nastavlja priču:
– Zove Rade, veli da idemo s Oliverom na večeru. On običan čovjek, druži se s nama, pukom. Negdje pred jutro, sjedili smo cijelu noć jedan kraj drugog, ja mu velim: "Oliver, dobar si, ali meni je srcu draži Mišo Kovač!" Smijali smo se, i on i mi! Danas cijelo mjesto ima barem jednu majicu s Oliverovim likom – priča Martinčić.
Prvi čovjek Raklja, Marčane i Krnice – Predrag Pliško dodaje:
– Iskreno se veselio kad je dobio titulu počasnoga građana Marčane, zaista je volio dolaziti k nama. A sjećamo se i koncerta koji je sa susjedom Stjepanom Hauserom održao na brodu, publika je bila na obali, a za koji je sam Oliver, veslajući u čamcu, rastezao produžne kabele preko vode, ne bi li se koncert mogao održati. Voljeli smo se međusobno, on nas, a mi njega – priča Pliško.
Sluša priču Đino Valić, 82-godišnji legendarni mornar iz Raklja, pa dodaje:
– Bome, i ja sam se naputovao. Prošao stotine oluja, vidio sam svijet, mogu ti odmah reći kako je u Londonu, Yokohami, Sydneyu, Rio de Janeiru, Kuvajtu, New Yorku, Los Angelesu... Nema te luke na kopnu na kojoj nisam bio, a plovio sam 42 godine. Toliko me kod kuće nije bilo da kad sam otišao, moj sin Dragan imao je jednu godinu, a kada sam se vratio, imao je tri godine. Djeca iz cijelog mjesta su me dočekala, među njima i on. I ja idem prema kući, blizu crkve Male Gospe, djeca trče za mnom, a pita me supruga: "Jesi li vidio sina? A ja velim "Ne, nisam ga prepoznao." Nije ni on mene... – priča Đino.
Jeste li bili u Sjevernoj Koreji?
– I u Sjevernoj i u Južnoj. Pristali mi u Sjevernu Koreju, a tih dana je Kim Song Ju bio kod Tita na Brijunima. I tražili su iz Sjeverne Koreje da im kuhamo našu domaću, istarsku hranu. Da vide što Veliki Vođa jede na Brijunima. Spremio im naš kuhar, pa umjesto da oni nas časte, mi smo častili njih! – smije se Đino.
I unuci se vraćaju
Sjećaju se dobrih starih vremena, druženja, te okreću priču na turizam.
– Danas se unuci gostiju koji su dolazili kao mladi vraćaju u Rakalj. Djed Giuliano lovio je sa mnom šljuke prije 45 godina, a danas njegovi unuci Roberto i Antonio dolaze k meni na ljetovanje. Turistu treba pružiti sve što možeš! Ja svakog svog gosta prvo vodim da mu pokažem ljepote Raklja, odvedem ga na Svetu Agnezu, otkuda se vidi cijeli Kvarner. Tek poslije ga vodim na plaže Kalavojna, Zulića hiže, Pedrolu, Svetog Mikulu... I zato što je nama gost kao član obitelji, zato nam se i vraćaju. Da je drukčije, bilo bi tu u Raklju pusto... – poentira Mario Martinčić.
Pomorac Đino Valić dodaje:
– Nekoć je iz svake kuće bilo barem troje pomoraca, ravno nas 250! A danas je samo jedan... kapetan Mario Valić – kaže Đino.
Prošli ste sve kontinente, gdje je bilo najljepše na svim tim obalama?
– U Raklju, a gdje bi mi bilo ljepše?!