Najbrža poštarica u zemlji najviše raduje bakice

“Kato, zlato, sretno na terenu danas”, pozdravljali su tako 29-godišnju poštaricu Katarinu Sertić kolege i kolegice kada je punih ruku napuštala zgradu slatinske Pošte da bi u pratnji novinarke krenula svojom uobičajenom rutom slatinskim ulicama isporučujući pisma, račune, čestitke.

Najmlađa poštarica u Virovitičko-podravskoj županiji jedna je od pet žena koje pošiljke svakodnevno isporučuju sa svojih pedeset i pet kolega. U rujnu prošle godine osvojila je zlato u brzom hodanju na sportskim igrama Hrvatske pošte u Umagu, gdje je s oko 20 kilograma teškom torbom za 30 minuta prošla oko 5 kilometara i tako posramila svoje muške kolege. No zlata je vrijedna, kažu u slatinskoj Pošti, najviše zbog vedrine kojom zrači te pristupa ljudima koji su je odmah prigrlili kao svoju u poslu u kojem su dosad većinom radili muškarci. A kako je kad dva puta pozvoni poštarica, a ne poštar, pitamo, dok ona izvlači žuti bicikl na kojemu će provesti šest sati i koji joj je prijevozno sredstvo u svim vremenskim uvjetima.

Radila je sve i svašta

– Isprva, žene su me dočekivale u kupaćim kostimima, spavaćicama, no kad su vidjele da im je poštar žena, odustale su od posebna uređenja – priča Katarina provjeravajući punu košaricu, bisage, torbu. Nakon prvih mjesec dana, nestale su, kaže, upale mišića koje su je pratile zbog teških pošiljki. Zahvaljujući opremi ne boji se ni snijega, leda, kiše.

Meni su svi dragi, volim ljude, volim biti u prirodi i ovaj je posao po tim uvjetima idealan za mene – smiješeći se priča Katarina.

Završila je gimnaziju, osam godina radila u pizzeriji, prodavala i osiguranje neko vrijeme, no pronašla se, kaže, tek u ovom zanimanju. Prolazimo ulicama, a svatko poštarici upućuje osmijeh, želi reći što ima novo. U dvije godine otkako je na njihovoj ruti, već je svi znaju, zovu na kolače, bombone. Govore o injekcijama koje primaju, o prinovama u obitelji, ocjenama iz matematike.

– S njom je lakše i račune dobiti – poručuje Petar Radošević (67), iščekujući pošiljku oko jedanaest sati, kada Katarina dolazi u njihovu ulicu.

– Izvrsna je, samo prebrza. Nikad nema vremena, u dvije godine ni kavu nikad nije popila s nama. Uvijek žuri – kaže i njegov susjed Darko Kupres (46).

Neumorna i šarmantna

Žene je hvale kao vrijednu i dragu poštaricu, punu razumijevanja, a muškarci pak ističu da ih šarmom uspije nagovoriti i da potpišu pozive za sud, opomene… U drugoj pak ulici neizostavan dio svakog radnog dana.

Dva velika crna mješanca trče do bicikla, laju, reže, opasno prilaze do Katarinine lijeve noge. Nimalo smetena, ona uzima u ruke sajlu i maše.

Zbunjeni, psi odustaju i odlaze, poput desetaka drugih koji će tijekom dana učiniti isto.

– Sajlu sam dobila u naslijeđe od kolega prvi dan posla. Njome samo prijetim. Rekli su mi da psi tako reagiraju na nas jer na terenu pokupimo različite mirise koji ih zbunjuju. Napali su me nekoliko puta, no na sreću, dohvatili su me samo za gležnjeve ili za nogavicu – kaže Katarina, pokazujući gležnjače koje ju, kaže, spašavaju od ugriza i injekcija protiv tetanusa. Uskoro će kraj smjene, no u pošti se još radi – Katarina mora razvrstati poštu za sutra, dogovoriti raspodjelu s kolegama te razmijeniti iskustva s terena jer kako kaže, svaki je dan drukčiji.