Suvremeni problem pri ispitivanju kognitivnih sposobnosti djece autističkog spektra jest oblik testa koji zahtijeva da djeca mogu verbalizirati stvari, odnosno da mogu govoriti. No, djeca iz spektra često imaju problema i sa senzomotorikom pa mogu imati i funkcionalnih poteškoća u svakodnevnom životu. Odličan primjer je Amerikanka Carly Fleischmann (film Carly's cafe), koja ne govori niti jednu riječ i rob je svojih stereotipija, a 'iznutra' je djevojka urednog kognitivnog razvoja. Javnost je za to doznala zahvaljujući njezinu ocu koji joj se posvetio i napravio računalni program da govori ono što Carly osjeća i doživljava, a ne može reći.
Psihologinja Maja Bonačić, majka i vrhunska sportašica triatlonka odlučila je senzibilizrati javnost jedinstvenim pothvatom, projektom Zigrana pedala - 29. ožujka kreće na turneju biciklom po sedam hrvatskih gradova u kojima će održati predavanja o autizmu s ciljem osvješćivanja tog poremećaja na drugačiji način, onaj koji ne piše u dijagnostičkom priručniku. Govorit će i o načinima na koji se igra može implementirati u rad s djecom na spektru. Turneju počinje u Zagrebu te odlazi u Rijeku, na Rab, Zadar, Split, Ploče i Dubrovnik, a završit će je 4. travnja na Svjetski dan autizma.
- Igra je univerzalan jezik sve djece, bila ona verbalna ili neverbalna. Ako je autizam imaginaran balon od svijeta, igra je skriveni stražnji ulaz. Samo zato što nam djeca ne uzvraćaju komunikaciju na klasičan način, ne znači da nas ne čuju i razumiju. S jednim djetetom dugo sam radila kognitivnu procjenu. Imalo je veliku ispitnu anksioznost, no unatoč tome svi njegovi koeficijenti su bili u granicama za dob, osim verbalnog, gdje je umjereno zaostajao. Kada bi se svi koeficijenti samo zbrojili, njegova ukupna ocjena bila bi granična s lakim zaostajanjem. Vjerujem da je došlo vrijeme da se revidiraju stajališta o autističnom spektru. Posebno kad se zna da postoje primjeri visokofunkcionalnog autizma i Aspergerova sindroma koji je u DSM-V ukinut kao dijagnoza, gdje su ljudi često i natprosječno inteligentni, poput vrhunskog matematičara Alana Turinga koji je za Drugog svjetskog rata napravio stroj pomoću kojeg su saveznici čitali njemačke poruke šifrirane preko Enigma uređaja – govori Maja Bonačić.
Predavanja su koncipirana na način da može svatko doći i poslušati, no u nekim gradovima su domaćini udruge pa je prostor ograničen. Budući da statistika u Hrvatskoj bilježi sve više djece koja imaju problema s komunikacijom, opravdano je zapitati se jesu li poremećaji iz spektra autizma sve češći ili im se posvećuje više pažnje.
- To je kompleksno pitanje i vjerujem da su obje tvrdnje točne. Svakako se bolje raspoznavaju takvi poremećaji, prije su to samo bila razmažena djeca ili djeca koja su jednostavno malo 'slabija' ili čudna. S druge strane, vrlo često je u podlozi problema poremećaj senzorne integracije, a to je rezultat novog načina života, gdje djeca umjesto školice ili gumi-gumija vise pred televizorima i gadgetima. Moje trogodišnje dijete ne zna koristiti mobitel ili računalo, a pritom svejedno rješava slagalice na razini šestogodišnjaka. Hoću reći, danas se pogrešno smatra da je korištenje moderne tehnologije znak napretka kod djeteta. Naučiti koristiti računalo ili mobitel stigne se uvijek pa i s 80 godina, no razvoj mozga i senzorne integracije u najvećoj mjeri odvija se do 5. godine života – govori Maja. Osnovala je Udrugu Oblačić kroz koju je počela provoditi terapiju igrom u radu s djecom.
Igra je oblik komunikacije koji sva djeca razumiju, ona potiče i podržava njihov emocionalni razvoj te razvija vještine, odnosno brusi 'oruđe' za rad. Sva djeca uče o svijetu kroz igru, vještine igranja su im potrebne kako bi bolje usvajala nova znanja iz okoline.
- Kako djeca autističnog spektru često izbjegavaju senzorne podražaje iz okoline, slabije razvijaju vještine igranja. Prisutna je i rigidnost uma zbog čega se teško prebacuju iz jedne aktivnosti u drugu. Upravo je to zadaća odrasle osobe, da im pomogne u prebacivanju uz poruku da je sve u redu, da su sigurna. Ako nemaju osjećaj sigurnosti nemaju kapaciteta za učenje, a njihov prozor njima gotvo uvijek prikazuje svijet kao nesigurno mjesto. Velika mi je želja pokazati drugima kako i sami mogu stvoriti sigurno okruženje za svu djecu – kaže Maja.
Za projekt je dosad uspjela skupiti oko tisuću eura zahvaljujući podršci kolega i prijatelja budući da je volonterka i spavat će po njihovim domovima. Nije tražila podršku institucija, a svi koji žele poduprijeti projekt mogu to učiniti uplatom na račun Udruge Oblačić. Više o projektu na www.zaigranapedala.com.