Kockanje je genetski uvjetovano

Oni koji se ne mogu riješiti ovisnosti o kocki možda za to mogu okriviti genetiku. Prema jednom istraživanju, mozak kockara ima određene značajke koje mozak onih opreznijih nema. Istraživanje je pokazalo da je u ljudi koji su skloniji riziku oštećen dio mozga, a sve je skupa dio genetskog poremećaja.

Takvi ljudi nisu tijekom istraživanja pokazivali uobičajenu averziju prema gubitku nečeg vrijednog, s čim se ljudi obično rađaju.

Žene koje su imale takvo oštećenje, u dijelu mozga koji se naziva amigdala, bile su spremnije staviti sve na kocku i izgubiti to nego žene koje nisu imale takvo oštećenje mozga. Za amigdalu je već ranije ustanovljeno da utječe na povišen strah i anksioznost i, kad je zdrava, potiče nas da budemo oprezniji.

Averzija prema gubitku biološki je važna jer je na neki način služila za “vaganje” opcija koje su potencijalno opasne po život tijekom ljudske evolucije. No, njena se uloga očituje i u odlukama koje donosimo u svakodnevnom životu.