“Učenje je čaroban proces koji baš poput disanja i otkucaja srca započinje prvim trenom života i ne napušta nas do kraja. U njegovoj je osnovi ljudska znatiželja koja nas čini žednima znanja.” Riječi su to koje se nalaze u predgovoru knjige “A je li netko pitao učenike?”, koju potpisuje prof. dr. Ivan Đikić.
Riječ je o knjizi koja je nastala kao odgovor na dječje probleme s učenjem, a krajnji je cilj promicati razvijanje vještina potrebnih za samostalno i kvalitetno učenje.
Kako se motivirati?
– Djeci i mladima danas nedostaje inspiracije i motivacije za učenje. Roditelji i školarci nezadovoljni su sadržajima koji se u školi nude, a imaju i poteškoće pri savladavanju gradiva jer se sve svodi na brzinu i serviranje informacija koje dječje glavice ne stignu obraditi. Učenje je razmišljanje i, kada se čovjek prebaci na aktivan misaoni pristup onome što radi, dolazi do radnog procesa koji nije lagan, ali je brži. Stvaramo kvalitetno znanje koje nam je uvijek podloga za usvajanje novih lekcija – potrebno je razmišljati dok se uči – objašnjava Maja Jerčić, mag. paed., voditeljica programa “Učimo učiti” centra Budi svoj čija je ideja bila da djeca napišu knjigu.
– Prezentirali smo djeci novi zadatak, napomenuli da ćemo izdati knjigu iako još nismo imali izdavača, a kako djeca vole raditi nešto smisleno i konkretno te vole vidjeti opipljivi rezultat svog rada, nije bilo nikakvih problema oko rada na knjizi.
Na izdanju je radilo 12 učenika (Dino Badić, Lorena Bočkor, Luka Boršić, Tea Čepelak, Emma Drobnjak, Lucija Jarić, Roza Miličić, Katrin Milovič, Nera Penzar, Tina Pršir, Marija Šinković i Marta Štokić), u dobi između 11 i 14 godina. Jedan je dio djece pisao tekst, a jedan je dio radio na ilustracijama.
– Sjedili su satima za računalom i gledali u bijelu podlogu, nisu na početku shvaćali da kreativan proces zahtijeva vrijeme. Kako su u školi naučili da moraju biti brzi ako žele postići rezultate, moralo im se objasniti da je pisanje proces i da riječi ne idu same iz rukava, da se mora puno razmišljati, oblikovati rečenice, brisati i ponovo pisati – ističe Maja Jerčić.
Stjecanje samopouzdanja
Ako su tako mladi samostalno izdali knjigu, pa što njima može stati na put?
– Upravo je to poanta programa i ovog rada – stjecanje samopouzdanja. Većina roditelja koji upisuju djecu u program ističu manjak samopouzdanja kao problem koji se na kraju javlja kao fenomen zbog silne eksponiranosti djece putem društvenih mreža. Moje je mišljenje da baš zbog tog pasivnog načina učenja djeca nemaju priliku stvoriti jasnu sliku o sebi. Memoriranjem suhoparnih informacija oni se ne mogu potvrditi kao ljudska bića, što je potreba svih nas – ističe Maja Jerčić.
Uz pomoć ove knjige možemo razumjeti koliko su djeca puna ideja, željna znanja i novih spoznaja, važno im je samo predstaviti gradivo na odgovarajući način i pustiti ih da sami donose zaključke, a s time se slaže i učenica Roza Miličić, jedna od autorica knjige:
– Pisanje knjige bilo je nezaboravno iskustvo. Ova knjiga dala mi je puno samopouzdanja ne samo u pisanju, nego općenito u životu. Vjerujem da mogu napraviti nešto odlično samo ako se potrudim.