Već se po medijima vide prvi znakovi onoga što nas čeka idućih mjeseci. A čekaju nas dubokoumne debate o studentskim zbivanjima 1968. Puni se četrdeseta obljetnica te bune, i Francuzi su već počeli raspravljati. A budući da smo slične događaje imali i ovdje, onda ćemo i mi udariti u diskusiju.
No, lako je za Francuze, oni se barem mogu pozvati na prvenstvo, jer zbivanja su započela u Parizu. A što mi da kažemo? Naši studentski događaji nisu nastali ovdje, nego su uvezeni izvana. Pa još da su uvezeni izravno iz Pariza, ni po jada! Nego su uvezeni iz Beograda, gdje također nisu bili autentični.
I da su ih bar uvezli kakvi gladni studenti koji se bore za bolje uvjete školovanja ili za pravednije odnose u društvu! Nego su ih uvezli dečki iz boljih obitelji, i to u prtljažnicima vlastitih automobila, kojima su putovali u Beograd da dadu podršku tamošnjim studentima.
A onda su priželjkivali da im se u njihovu beskrajnom mitingovanju pridruže i radnici, dok su radnici smjesta osjetili kako je riječ o pomodnoj afektaciji obijesne balavadije, pa su ostali u svojim tvornicama. A sve to i nije neobično, ako se uzme u obzir da je cijela stvar već i u Parizu bila ideološki cušpajz.
Sinovi zrelog kapitalizma osjetili su potrebu da se malo poigraju revolucije prije nego što preuzmu tatinu firmu, pa su posegnuli za Maom, koji je bio dovoljno dalek i dovoljno egzotičan da nikoga ne može ugroziti. Ne odričući se ni jedne prednosti kapitalizma, djeca su malo uživala u misli da mijenjaju svijet.
A kod nas je sve skupa bilo još grotesknije. Naši se tobožnji revolucionari nisu čak ni bunili protiv onoga u što su vjerovali njihovi očevi, nego su samo nastojali dokazati kako sami vjeruju jače i iskrenije od tih očeva. Čak su im i parole bile iste kao službene, samo što su ih oni glasnije izvikivali.
I koje čudo što su onda, kad im je Tito rekao da su u pravu i pogladio ih po pametnoj glavici, odmah zaplesali Kozaračko kolo i vratili se na fakultete? Ukratko, stvar je bila pusta lagarija i tamo i ovamo.
Vidi se to po onome što su ti revolucionari poslije postali, i u Parizu i u našim stranama. Oni i danas zovu sebe ljevičarima, a zaziru od sirotinje (kao i sirotinja od njih), pa svoju revolucionarnost ne mjere borbom za prava potlačenih klasa, nego zaštitom seksualnih manjina, promicanjem konceptualnih umjetnika i obranom ozonskog omotača. I sad bismo svi mi skupa trebali raspravljati o njihovoj povijesnoj ulozi i pomagati im da dokažu kako je ta uloga bila velika i pozitivna.
Nemojte, ako boga znate! Kad smo već 1968. iz bijelog svijeta uvezli idejni bofl koji je potakao tu tobožnju revoluciju, ne moramo valjda sad uvoziti i historiografski bofl koji dokazuje kako je revolucija bila prava.