Lakoća identifikacija

Nakon prošlotjednog ubojstva jednoga svećenika i trojice đakona, u Iraku ne prestaju napadi na kršćane. Sada se ruše crkve, a neke se preuređuju u džamije. Te pojedinosti nisu tako male da bi se preko njih moglo prelaziti kao da nas se ne tiču. Tiču nas se.

Kad pogine neki svećenik u nekoj islamskoj zemlji, reciprocitet reakcija i osuda u odnosu na obrnute, pa čak i mnogo benignije slučajeve kakav je onaj s Muhamedovom karikaturom u Danskoj, neusporedivo je drukčiji. Kad su kršćani u pitanju, reakcije su mnogo blaže, a katkad i posve izostanu, kako u politici tako i u medijima.

To je opasno podcjenjivanje žrtava i uvjerenja. A to nas se mora ticati. I ne samo zato što se zlo može preseliti k nama nego zbog tempirane bombe klijanja i uzgajanja prikrivenih neprijateljstava koja prijete još većim nemirima i sukobima. Njih podgrijava zabrinjavajuća lakoća simplificirane identifikacije kršćanstva s Bushovom Amerikom i islama s 11. rujna.

Deseci ubijenih u Iraku, neprestani napadi, rušenja i sve vrste diverzija, nama na Zapadu kao da su postali uobičajeni i kao da nas se ne tiču. A moraju nas se ticati i moramo upozoravati na uzrok tih zala. Ne učinimo li to zajedničkim snagama, svjesni kršćani kao i muslimani, odgovorni političari kao i civilno društvo, bit ćemo suodgovorni za buduće zlo.