Lako za ZERP, ali...

Tijekom portugalskog predsjedanja Hrvatska nije zatvorila nijedno poglavlje pregovora s Europskom unijom pa se, analogno tome, nema što puno očekivati od slovenskog predsjedatelja, koji izravno prijeti da će u jednom segmentu blokirati proces, i to zbog bilateralnog spora zbog ZERP-a. Nakon što su dobro krenuli, pregovori s EU već neko vrijeme nisu pod sretnom zvijezdom, no ZERP-u se u toj stvari pripisuje veća važnost nego što je taj pravni akt objektivno može imati.

Uznemirenost Talijana i Slovenaca zbog primjene ZERP-a ipak je prije svega namijenjena domaćoj uporabi Ljubljane i Rima te će se prije ili kasnije razriješiti za zajedničkim stolom. Talijanskom premijeru Prodiju vlast se toliko trese da mu je hrvatski ZERP trenutačno valjda zadnja briga. Slovenski šef diplomacije ipak nema takav utjecaj u svom okruženju da bi se njegova riječ, puno puta preoštra i neodmjerena, doživljavala kao zakon.

Naime, istodobno dok iz dežele stižu otvorene prijetnje blokadom pregovora, što je posve izvan dobrih običaja zemlje predsjedateljice, novi predsjednik države Danilo Tu00FCrk te poruke donekle relativizira. U jučerašnjem Globusu on kaže da se Hrvatska ne bi trebala bojati “da bi je Slovenija blokirala u pregovorima”.

No Hrvatska je trenutačno u nekoj vrsti autoblokade, samim tim što vrlo sporo ispunjava mjerila koja je Europska komisija postavila za otvaranje ili zatvaranje pojedinih poglavlja. To se u prvom redu odnosi na pravosuđe i borbu protiv korupcije. “Blokada” doduše u određenoj mjeri postoji i na strani europske administracije, koja ne pokazuje nikakve znakove žurbe ili ažurnosti kad Hrvatska ispiše očekivanu “domaću zadaću” i pošalje je u Bruxelles.

Mjesecima se u nekim slučajevima čeka na odgovor, pa je naposljetku i premijer odlučio reagirati, potuživši se zbog toga predsjedniku Europske pučke stranke, a vjerojatno i još nekim adresama. Jasno je, naime, da i europska administracija mora od nekoga dobiti mig kako bi se ubrzala službena korespondencija s hrvatskim pregovaračima.

No isto takav mig moraju dobiti i svi segmenti ovdašnje vlasti, na kojima je da provode reforme. Pregovarači nemaju takvo mjesto u političkoj hijerarhiji da bi nekome mogli nešto narediti, a često kao da nisu niti voljni izlagati se ili riskirati društvenu poziciju. Kašnjenje reformi ne može se dakle povezivati s njima, a ni s izbornom kampanjom koja je, uostalom, trajala manje od mjesec dana. Potrebnog reformskog naboja nije bilo ni mjesecima prije izbora, a ne osjeća se zapravo ni danas.

Sanaderova najava da će u Ministarstvo pravosuđa poslati pojačanje u osobi jednog dosadašnjeg šefa saborskog odbora teško da može biti shvaćeno kao velika prekretnica. Korupcija i zloporaba pravosuđa moraju ostati bez imalo političke zaštite s bilo koje razine vlasti, a za to je potrebno puno više od jednog kadrovskog pomaka, kojim kao da se u prvom redu želi odagnati blijed dojam što ga ostavlja aktualna ministrica.

Ako Vladini prioriteti nisu promijenjeni, Hrvatska je u velikoj žurbi s europskim pregovorima, iako se to u svakodnevnom životu, pa ni okom zainteresiranih promatrača, gotovo nigdje ne može registrirati. Ni državna administracija, a pogotovo javnost, kao da nemaju puno doticaja s tom temom, izuzme li se politička frazeologija na koju nitko više ne reagira.

Ako hoće završiti pregovore u ovoj godini, Hrvatska bi na brzinu morala dobiti svojevrsni akcijski plan iz kojeg bi i Bruxellesu i domaćim akterima bilo jasno na koji način to namjerava postići, u kojim rokovima i s kojim ljudima. Reforme se, naime, ne očekuju samo u pravosuđu i borbi protiv korupcije nego i u sustavu potpora, javnih nabava, u brodogradnji, javnoj upravi... No što, zapravo, o tome znamo?