Postoje filmovi koji pruže odgovore i oni koji postavljaju pitanja. "Parabola o sumnji" (Doubt) iz 2008. godine spada u ovu drugu, rjeđu i daleko moćniju kategoriju.
Riječ je o napetoj i maestralno odglumljenoj adaptaciji istoimene kazališne predstave autora Johna Patricka Shanleya, nagrađene Pulitzerovom nagradom, koji je za film preuzeo i redateljsku i scenarističku palicu, a večeras ga gledamo na HRT 2.
Radnja je smještena u katoličku školu St. Nicholas u Bronxu, davne 1964. godine. Vjetrovi promjena zapuhali su Amerikom, a ta promjena stiže i u školu u obliku prvog crnog učenika, Donalda Millera. No, pravi potres ne izazivaju društvene okolnosti, već tiha, ali razorna sumnja. U središtu priče je sestra Aloysius Beauvier (Meryl Streep), stroga i principijelna ravnateljica koja školu vodi čeličnom rukom, vjerujući u disciplinu i strah kao temelje odgoja. Njezin svjetonazor sudara se s onim karizmatičnog i progresivnog svećenika, oca Brendana Flynna (Philip Seymour Hoffman), koji se želi približiti zajednici na moderniji i topliji način.
Sve počinje kada mlada i naivna sestra James (Amy Adams) podijeli sa sestrom Aloysius svoju nelagodu - primijetila je da otac Flynn posvećuje "previše osobne pažnje" mladom Donaldu. Ta iskra sumnje dovoljna je da sestra Aloysius, bez ijednog konkretnog dokaza osim vlastite moralne sigurnosti, krene u osobni križarski pohod kako bi razotkrila svećenika i izbacila ga iz škole. Ono što slijedi nije klasična istraga, već epska bitka volje, intelekta i uvjerenja. Film ne nudi lake odgovore; ne postoji scena koja otkriva istinu. Gledatelj je, baš poput sestre James, uhvaćen u unakrsnoj vatri argumenata između dvoje titana. Je li otac Flynn brižni zaštitnik dječaka koji se ne uklapa, ili je predator koji zloupotrebljava svoj položaj? Je li sestra Aloysius hrabra žena koja vidi zlo tamo gdje drugi žmire, ili je cinična i zlobna tiranica koja uništava čovjeka na temelju predrasuda?
Ono što film uzdiže na razinu remek-djela jest gluma. Cjelokupna glavna glumačka postava nominirana je za Oscara, postignuće koje je rijetko viđeno u povijesti Akademije. Meryl Streep je zastrašujuće uvjerljiva kao sestra Aloysius, žena čija je krutost istovremeno njezina snaga i mana. Philip Seymour Hoffman, u jednoj od svojih najboljih uloga, briljantno portretira oca Flynna kao čovjeka čija je toplina ili iskrena ili savršeno odglumljena maska. Amy Adams je srce filma, utjelovljenje nevinosti i zbunjenosti. Ipak, mnogi kritičari i publika slažu se da je film "ukrala" Viola Davis u ulozi Donaldove majke, gospođe Miller. U jednoj jedinoj, desetak minuta dugoj sceni, Davis pruža tako slojevit, bolan i pragmatičan nastup da je ostavila neizbrisiv trag i zasluženo zaradila svoju prvu nominaciju za Oscara. Njezin razgovor sa sestrom Aloysius kompleksan je i šokantan, dodajući priči novu dimenziju koja se tiče rase, siromaštva i očajničke roditeljske borbe za budućnost djeteta.
Namjera redatelja Shanleya nikada nije bila snimiti "tko je kriv" triler o crkvenim skandalima, iako se film neizbježno dotiče te bolne teme. Njegov je cilj bio istražiti prirodu same sumnje. "Zanima me da ljudi postanu prihvaćajući i ugodniji sa životom u sumnji, jer mislim da je to jedan od velikih problema koje smo imali u ovoj zemlji", izjavio je Shanley u jednom intervjuu. Film je, kako i njegov podnaslov u originalnoj predstavi kaže, parabola. Parabola o tome kako je lako prihvatiti čvrsta uvjerenja i koliko je hrabrosti potrebno da se živi s neizvjesnošću. Kraj filma, u kojem sestra Aloysius izgovara potresnu rečenicu: "Sumnjam... Toliko sumnjam!", ne predstavlja njezin poraz, već katarzu i spoznaju o teretu koji nosi onaj tko se usudi suditi.
Osim scenarija i glume, atmosferi filma značajno pridonosi i tehnička izvedba. Legendarni snimatelj Roger Deakins koristi se vizualnim jezikom koji kod gledatelja suptilno izaziva osjećaj nelagode. Korištenje takozvanih "nizozemskih kutova" (iskrivljenih kadrova) u ključnim scenama dijaloga stvara vizualnu neravnotežu koja odražava moralni kaos likova. Česti su i kadrovi snimljeni s visine, kao da neka viša sila promatra likove, osuđujući ih ili preispitujući. Hladne, gotovo bolesno zelene nijanse zidova škole i crkve dodatno pojačavaju dojam tjeskobe, dok uznemirujuća glazba Howarda Shorea savršeno nadopunjuje psihološku napetost. Svaki element filma, od kostimografije do scenografije, u službi je stvaranja svijeta u kojem ništa nije sigurno.
"Parabola o sumnji" nije film koji se lako zaboravlja. To je djelo koje zahtijeva aktivnog gledatelja, tjera ga na preispitivanje vlastitih pretpostavki i ostavlja ga s više pitanja nego odgovora. U današnjem svijetu, polariziranom i punom čvrstih, nepokolebljivih stavova, poruka ovog filma o važnosti i hrabrosti sumnje relevantnija je no ikad. To je podsjetnik da je put do istine rijetko ravan i da je ponekad najmudrije priznati da jednostavno - ne znamo. A u toj spoznaji leži golema snaga.