Dante Alighieri, rođen u Firenci oko 1265. godine (pretpostavlja se između 21. svibnja i 20. lipnja), odrastao je u gradu koji je ključao od političkih sukoba. Njegova obitelj pripadala je gvelfima, frakciji odanoj papi, u njihovoj vječnoj borbi protiv gibelina, pristaša cara Svetog Rimskog Carstva. Ta politička odanost nije bila samo apstraktna ideja; mladi Dante borio se kao konjanik u bitci kod Campaldina 1289. godine, gdje su firentinski gvelfi odnijeli pobjedu.
No, u njegovom životu postojao je jedan susret koji će zasjeniti sve bitke i političke intrige. Kada mu je bilo samo devet godina, na jednoj proslavi ugledao je svoju vršnjakinju, Beatrice Portinari. Taj trenutak, kako je sam kasnije napisao, bio je ljubav na prvi pogled koja ga je obilježila za cijeli život. Iako su se njihovi susreti svodili na tek pokoji pozdrav na ulici i nikada nisu ostvarili blizak odnos, Beatrice je postala njegova muza, idealizirani simbol božanske ljubavi i središnja figura njegova prvog velikog djela, "Novi život".
Da bi sudjelovao u javnom životu Firence, Dante se, sukladno zakonu, morao upisati u jedan od gradskih cehova. Izabrao je ceh liječnika i ljekarnika, ne zato što je namjeravao prakticirati medicinu, već zato što su se u ljekarnama tada prodavale knjige. Njegova politička karijera doživjela je vrhunac kada je izabran za jednog od gradskih priora, međutim, pobjeda gvelfa nije donijela mir. Frakcija se ubrzo podijelila na "crne", koji su podržavali papin utjecaj, i "bijele", koji su se zalagali za veću neovisnost Firence, a Dante je, pogađate, pripadao "bijelima". Ta odanost skupo će ga stajati.
Naime, dok je 1301. godine bio u diplomatskoj misiji u Rimu, pokušavajući odgonetnuti namjere pape Bonifacija VIII., "crni" su uz pomoć francuskih trupa preuzeli vlast u Firenci. Dante je optužen za korupciju i financijske malverzacije te osuđen u odsutnosti na dvogodišnje progonstvo i plaćanje visoke novčane kazne. Budući da se nije vratio i platio kaznu, vjerujući da je nevin, kazna mu je preinačena u doživotno progonstvo, uz prijetnju da će biti spaljen na lomači ako se ikada vrati u rodni grad.
Ostatak života Dante je proveo kao izgnanik, seleći se od jednog do drugog talijanskog dvora, od Verone do Sarzane, osjetivši gorki okus "tuđeg kruha", kako je sam napisao. Upravo je ta bol zbog nepravde i čežnja za domovinom postala gorivo za njegovo monumentalno djelo, "Božanstvenu komediju". Izvorno nazvana samo "Komedija", jer je u tadašnjem shvaćanju to označavalo djelo koje počinje u tuzi, a završava u radosti, ovaj ep u tri dijela - "Pakao", "Čistilište" i "Raj" - predstavlja alegorijsko putovanje ljudske duše prema Bogu. Njegova je genijalnost bila i u odluci da djelo ne napiše na latinskom, jeziku učenjaka, već na narodnom, toskanskom dijalektu, čime je postavio temelje modernog talijanskog jezika. Kroz strahote Pakla i nade Čistilišta vodi ga rimski pjesnik Vergilije, simbol razuma, no na ulazu u Raj, Vergilije se povlači. Njegovo mjesto zauzima Beatrice, koja je u međuvremenu umrla, sada preobražena u nebeskog vodiča, simbol teologije, milosti i božanske ljubavi koja ga vodi do konačne vizije Boga.
Iako se slavi kao jedno od najvećih djela svjetske književnosti, "Božanstvena komedija" stoljećima izaziva i kontroverze. U moderno doba, kritičari je optužuju da je "islamofobična, antisemitska i homofobna", prvenstveno zbog mučnog prikaza proroka Muhameda u osmom krugu Pakla i kazne vatrene kiše za sodomite. Zanimljivo je da su njegovi potomci u 21. stoljeću pokrenuli inicijativu za reviziju suđenja iz 1302. godine, tvrdeći da su optužbe za korupciju bile isključivo politički motivirane. Njegova prapraunuka, Massimilla di Serego Alighieri, koja danas s obitelji živi blizu Verone, u intervjuu za Večernji list 2021. godine - na 700. obljetnicu pjesnikove smrti - otkrila je kako obitelj doživljava svog slavnog pretka. "Dantea u obitelji zovemo samo on. Bilo bi mi malo čudno govoriti predak ili tako nešto. Kažem on", izjavila je, dodavši kako je teret prezimena itekako osjetila u školi.
- Možete si zamisliti kako je za mene bilo učiti “Božanstvenu komediju”, koju se u Italiji uči na svim razinama srednjeg obrazovanja. Bila sam u gimnaziji u kojoj je ravnatelj Don Zanon bio dantist (izučavatelj i stručnjak za Dantea), pa je osim redovnih sati talijanskog jezika (na satovima talijanskog jezika u Italiji se uči i iz Dantea) dodao i sat više učenja “Božanstvene komedije”. Svi smo bili jako sretni zbog toga. Šalim se. Učenici s kojima sam bila u razredu zasigurno su bili ljutiti. Mene su u školi uvijek ispitivali o “Božanstvenoj komediji” pa, kada bi se ispitivao drugi učenik, s njime su ispitivali i mene. Očekivalo se od mene da znam nešto više, a u trećem razredu gimnazije iz talijanskoga su me čak i rušili. Profesor talijanskoga mi je rekao da me ruši jer vidi da mi je dojadilo učiti o Danteu. Najesen sam mu morala donijeti ono što ja mislim o Danteu, Petrarci i Boccacciu, ali ne što se u njima uči u školskim knjigama. Tada još nije postojao Google, pa sam morala tražiti po enciklopedijama. Nakon toga istraživanja počela sam više cijeniti literaturu i biti otvorenija prema njoj. Prednost je što imaš čast nositi to prezime - kazala je Massimilla.
Danteova povezanost seže i do Hrvatske. U 31. pjevanju "Raja", opisujući pobožnog hodočasnika, spominje onoga "tko možda iz Hrvatske dolazi vidjeti našu Veroniku". Postoje i teorije da je pjesnik možda i posjetio hrvatsku obalu, no još konkretnija veza otkrivena je u Zagrebu. Naime, na Gornjem gradu i danas stoji ploča na ljekarni K crnom orlu koja svjedoči da je jedan od njezinih vlasnika 1399. godine bio Nicolò Alighieri, praunuk velikog pjesnika. "Danteov praunuk Nicolò Alighieri, unuk pjesnikova prvorođenca Pietra donio je izravan glas o slavnom pretku u Zagreb gdje je živio oženjen i imao je ljekarnicu", stoji na ploči.
A sam pjesnik nikada nije dobio priliku vratiti se u Firencu. Umro je od malarije 1321. godine u Ravenni, gdje je proveo posljednje godine života pod zaštitom tamošnjeg vladara, a pokopan je u crkvi San Pier Maggiore. Firenca, grad koji ga je odbacio, kasnije je gorko požalila svoju odluku i stoljećima je bezuspješno tražila povratak njegovih posmrtnih ostataka, a u bazilici Santa Croce čak su mu 1829. godine podigli veličanstven prazan grob, na kojem stoji natpis "Onorate l'altissimo poeta" - "Čast uzvišenom pjesniku".
*uz korištenje AI-ja