Zašto autorica nije bila hrabrija?

LJEVAK /129 kn/ Nisi ti klasa za ljubavnicu! Rekao je to Latici Ivanišević, koju je poznavao još kao djevojčicu, veliki Miroslav Krleža. Kao i uvijek bio je ubojito sažet u svojoj ocjeni tuđih grijeha. A ljubavna veza Latice s mnogo starijim i oženjenim muškarcem središnja je priča “Žene tužnih očiju”, izašle u Nakladi Ljevak (urednica Nives Tomašević). Ona se nadovezuje na njen prvi autobiografski roman “Slušaj i gledaj, Latice”, knjigu u kojoj je ispričala nevjerojatnu povijest svoje obitelji, začudnom spoju građanskog elitizma i komunističkog aktivizma. U ovom romanu Latica Ivanišević svoju junakinju naziva Eva, no jasno je da je riječ o njoj samoj. Pri tome, kako bi postavila okvir za priču, ponavlja najznačajnije detalje prve knjige: tko su joj bili preci, u kakvoj se obitelju rodila i odrastala, tko su bili intelektualci koji su uz njezina oca imali najveći utjecaj na nju, jer to su bili i oni koji su najviše osuđivali tu zabranjenu ljubav, oni od čijih su riječi oči postale tužne. Nažalost, u tom ponavljanju knjiga je izgubila dobar dio svoje autentičnosti. Zato će ovaj roman sasvim drukčijim očima čitati oni koji prvu knjigu nisu imali u rukama. Za njih će ona biti odškrinut prozor u jedan zanimljiv svijet pun poznatih imena, onih koji su obilježili našu kulturu i povijest, ali za one koji su već upoznali svijet žene rođene sa “zlatnom žlicom” koju joj ni komunisti nisu željeli uzeti, ovo je tek recikliranje. Šteta je stoga što je Latica, očito u pokušaju da zaštiti djelić svoje intime, ali i one koji su ostali iza njene ljubavi, mnogo toga prešutjela. Njena velika ljubavna priča ostaje tek u naznakama i čitatelja ostavlja samo s pitanjem zašto autorica, kada je već odlučila pisati, nije bila hrabrija.