Zanimanje za nešto što je s one strane slikarstva

Kad netko radi portret, tada crtač u nekoliko poteza treba dati karakter modela, postići one glavne crte lica po kojima će gledatelj prepoznati tko je portretirani. Tako se u pravilu zamišlja slikara, odnosno crtača pri radu.

Crteži olovkom

A zagrebački slikar i akademik Josip Vaništa, čija je izložba upravo otvorena u zagrebačkoj Galeriji Forum, na tim je načelima prepoznatljivosti osobe izgradio najveći dio svojega opusa. Prepoznatljivo lice koje pokazuje karakter, rekli bismo da je jedna od stalnih Vaništinih uporišta. To može ilustrirati onaj sjajan portret Krleže. Na ovoj izložbi Vaništa je pokazao i svoj Autoportret iz 1954. godine. Tu je i izvjestan broj fotografija o akcijama Grupe Gorgona koje prikazuju umjetnike Knifera, Jevšovara, Kožarića, Matka Meštrovića, Putara i duge kako se zbijaju u krug, kleče ili stoje jedan iza drugoga kao članovi nekog rock benda. Pokazani su i pariški crteži te sjajna “Šuma” iz 1948. koja u olovci prikazuje tri stabla različito nagnuta u svojoj okomici. Tu je i niz portreta, aktova i krajolika, priča o beskonačnom štapu i cilindru, do zadnjih radova iscrtanih u olovci prošle i ove godine. Izložba koja je po opsegu zapravo skica za retrospektivni pregled Vaniština stvaralaštva, upozorava na aktivnoga crtača koji je uvijek i zauvijek vjeran svom minimalističkom crtežu, ujednačenim plohama i preciznom sjenčanju koje su mnogi drugi umjetnici u današnje vrijeme gotovo zaboravili.

I kad crta ili slika, i kad govori, akademik Josip Vaništa uvijek je točno odmjeren, samozatajno dostatan u komunikaciji. On zna primijeniti točku, rekli bi blagoglagoljivi i oni koji tek uče slušati druge.

S one strane slikarstva

A na samom otvaranju izložbe bilo je mnogo umjetnika koji su ga pozdravljali, od slikara Šime Perića, brojnih njegovih studenata koje je učio crtati na Arhitektonskom fakultetu gdje je godinama bio profesor, među kojima su i postavljač izložbe, arhitekt Nenad Fabijanić. Vaništa zanima i mlade generacije, jer mogu vidjeti kako se i danas može izražavati linijom, svjetlom i sjenom, a da se ne dotakne kompjutor. Možda tek fotografija snimi koju intrigantnu zraku ili obojeni pravac u nekom arhitektonskom interijeru. U Galeriji je i novi crni tepih iz zabočke Regeneracije i Le Corbusierov stolac – a na visokom postamentu izložen je Vaništin nakit.

“Zanimanje za nešto što je s one strane slikarstva” zadnji je rad na izložbi. A i sam Vaništa komentira kako ga doista zanima ono što nije vidljivo na prvi pogled.