I Ivu Pogorelića moguće je iznenaditi. - Nevjerojatno – rekao je veliki pijanist kada mu je nakon nastupa, pred službenim ulazom u Lisinski, jedan mladi obožavatelj pružio komad drveta i zamolio maestra da se na njemu potpiše. To je bila klavirska tipka, i to ona koja okida najdublji ton, koju je mladić, inače pijanist i muzikolog, izvadio iz svog klavira i donio u Zagreb iz rodnog Pogorelićevog Beograda.
Nema sumnje da će taj ton na tom klaviru ubuduće zvučati drugačije, kada ga opali tipka posvećena autogramom pijanističkog Neptuna, samoga boga klavirskih dubina iz kojih su se i dizali veličanstveni stupovi granitnog zvuka. Na njima je počivala čitava neprestano živahno pokretljiva struktura Chopina Koncerta za klavir i orkestar u e-molu.
Dirigent sjajne ruke
Ali, ništa manje suveren Pogorelić je bio i u visinama s kojih bi se svako malo čas na zemlju, čas u nebo, rasule perlice sitnih i brzih ukrasni nota. Nakon što je isto djelo prije samo tri mjeseca u Lisinskom svirao u komornoj verziji s ansamblom Zagrebačkih solista, Pogorelić je iskoristio sve prednosti podatnog velikog orkestra da se s poznatom partiturom božanstveno poigra na nov način, pretvarajući svojim čudesnim prstima mnoge detalje u nove zagonetke i nova rješenja. Budući da su Pogorelić i Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem maestra Dmitrija Kitajenka imali već drugi ovosezonski zajednički nastup, počeli su u mnogim dojmljivim trenucima ostavljati dojam uigranog ansambla. Osim velike pažnje dirigenta sjajne ruke, koji se u suradnji s Pogorelićem pokazao plemenitim umjetnikom kojeg ne tišti ni zrno taštine, dobroj uigranosti pridonijele su čak tri vrlo temeljito odrađene zajedničke probe. Bila je velika sreća imati privilegiju i zaviriti na te pokuse pa čuti kako Pogorelić za klavirom demonstrira i oblikuje zvuk pojedinih dionica, pa i čitavog orkestra. To što se muzičari uz Pogorelića na samom koncertu ni trenutka ne mogu i ne smiju opustiti, za svaku je uzbudljivu izvedbu poželjno.
Taj nesretni kašalj
Poneka trenutna nesigurnost u ovoj ili onoj dionici nije umanjila prelijepu zajedničku kreaciju obilježenu trenucima od kojih je publici zastajao dah. Eh, još da je zastao i kašalj... Ovacije su maestra Pogorelića vraćale pet puta na pozornici, ali bisa nije bilo. Koliko nas je pijanistički genije u dvije sezone razmazio svojim čestim nastupima, toliko nestrpljivije čekamo zakazivanje novog susreta.