Intevju

Vrijeme je da Srbija postane građanska i tolerantna

Foto: PIXSELL
Vrijeme je da Srbija postane građanska i tolerantna
07.10.2012.
u 08:30
Kad smo rušili Miloševića, pitali smo se ima li uopće nade, a na kraju se to ipak dogodilo. Pitanje je kako se nosimo s početnim porazima. Treba ih gledati kao dio procesa u kojem zdrav razum može pobijediti
Pogledaj originalni članak

Mirjana Karanović? Ona vam je tu mnogima trn u oku... Tim me riječima beogradski taksist pripremio na intervju s jednom od najupečatljivijih glumica regije, s kojom sam se dogovorila naći u glumačkom salonu Jugoslavenskog narodnog pozorišta. Povod razgovoru bio je film “Dobra žena” koji se upravo priprema po njenom scenariju. Prema informacijama sa Sarajevo film festivala, gdje je dobila nagradu za scenarij, u središtu priče 50-godišnja je domaćica Milena, koja tijekom proljetnog čišćenja kuće slučajno pronalazi VHS snimku ubijanja muslimanskih civila, na kojoj među krvnicima prepoznaje svojeg muža i nekoliko susjeda.

- Odmah da upozorim, o filmu vam ne mogu puno reći. Ne želim da dobije negativan predznak prije nego što je uopće snimljen - rekla je Mirjana, svjesna da bi njena priča lako mogla dobiti zlonamjerne interpretacije.

:: Možemo li barem reći je li film inspiriran snimkom Škorpiona koji su ubijali civile oko Srebrenice?

To je upravo ono o čemu ne želim, jer bi moglo dati pogrešnu sliku. Slično se dogodilo s “Grbavicom”, koju su a priori etiketirali kao film u kojem se Srbi lažno optužuju za silovanje Muslimanki, ignorirajući njegovu pravu narav. “Dobra žena” je prije svega film o jednoj ženi i njenom odnosu prema tajnama, istini, savjesti i bliskoj prošlosti. To je sve što ću vam reći o radnji. Uostalom, još uvijek smo u fazi pripreme i zatvaranja budžeta.

:: Kako to da ste odlučili sami pisati scenarij za “Dobru ženu”?

Radi se o priči koju sam dugo imala u glavi, a nisam znala što s njom napraviti. Srbijanski scenaristi uglavnom nisu moji istomišljenici, a ja nisam imala scenarističkog iskustva. U jednom trenutku sve je u meni prekipjelo, uzela sam olovku i počela zapisivati. Napravila sam prošireni sinopsis i poslala ga Jasmili Žbanić, da savjetuje što da radim. Preporučila mi je Mirka Kovača kao najboljeg scenarista u bivšoj Jugoslaviji. Mene je to zgranulo. Nisam mogla zamisliti da samo tako priđem Mirku, koji je velika legenda. Na koncu sam se nekako ohrabrila i poslala mu mail. Rekao je da ne može prihvatiti posao, ali mi je dao prvu pravu podršku i savjet da se udružim s nekim mlađim suradnikom.

Pronašla istomišljenika

:: Kako ste za redatelja odabrali Stevana Filipovića? Njegovi dosadašnji filmovi imaju karakterističan, pomalo razmetljiv vizualni stil i snažan urbani macho štih, a vaš scenarij mi zvuči prilično različit od toga.

Stevan je odrastao na Zvjezdanim ratovima i to se vidi u njegovom radu, ali ovo je ipak moj projekt i on se morao prilagoditi. A odabrala sam ga jer su mi se jako svidjeli njegovi tekstovi na Peščaniku, te društveni angažman koji je u mnogo stvari sličan mojem. Za sad suradnja funkcionira savršeno. Godinu dana smo dorađivali scenarij, on je pisao muške, a ja ženske scene, i tako smo ga i završili.

:: Vaša glavna junakinja Milena jednostavna je žena, sasvim suprotna od vas. Kakav je vaš odnos prema njenom liku, kojeg ćete i glumiti?

Kad sam u kazalištu pripremala “Dramu o Mirjani” mladog hrvatskog pisca Ivora Martinića, također sam mislila da nemam ništa zajedničko s junakinjom, a onda sam se sve više počela pronalaziti u njoj. Moj život sadrži mnogo više od života Milene iz “Dobre žene” ili Mirjane iz “Drame o Mirjani”, ali vjerojatno bih bila prosječna poput njih da nisam obdarena ovim talentom, koji me gura u socijalne situacije u kojima je nemoguće biti konvencionalan. To je bio važan faktor u formiranju moje ličnosti. Da nisam glumica, i ja sam vrlo lako mogla postati ta žena zakukuljena u sigurnost vlastite životne rutine, i zato navijam za nju, za njeno suočavanje sa samom sobom.

:: U karijeri niste bježali od suočavanja. Bili ste prva srpska glumica u Hrvatskoj, snimili ste “Grbavicu”, sad radite “Običnu ženu”... Bojite li se novog vala neodobravanja?

To su strahovi s kojima se moram suočiti, jer ako ih sad ne prevladam, neće biti druge prilike. Svjesna sam da imam samo jedan život da nešto napravim. Često pomislim kako bi bilo da sam miljenica vlasti, da živim u nekoj velikoj kući, imam bogatog muža, pojavljujem se na modnim revijama... To su trenutci slabosti, ali ipak znam da ne bih mogla živjeti s tim da prešućujem probleme i ne govorim ono što smatram ispravnim. Život gledam kao borbu svjetlosti i tame. Za mene je jak čovjek onaj koji se odupre tami i nadvlada svoje slabosti.

:: Nekoliko poznanika iz Beograda požalilo mi se da se upravo ta tama u zadnje vrijeme snažnije osjeća, da se Srbija ponovno radikalizirala.

Kod nas ima mnogo dobrih, pristojnih ljudi koji misle da će u životu bolje proći nesuprotstavljanjem. A to je proces u kojem se gubi duša. Kad se prvi put sklonite na stranu da biste izbjegli neugodnost, počinjete si oduzimati pravo na vlastitu misao. Ja ipak vjerujem u ljude, u mogućnost njihova buđenja. U mojem se filmu duša glavne junakinje budi, savjest je počinje mučiti, tjera je da preuzme inicijativu. Strah od preuzimanja odgovornosti u našem je društvu posebno karakterističan za žene, koje su generacijama odgajane da spuštaju glavu pred autoritetom.

Naslijeđe zlostavljanja

:: Snažno se angažirate protiv patrijarhalnih vrijednosti, radili ste serijal o rodnoj ravnopravnosti, snimili spot podrške za Paradu ponosa... Koliko je patrijarhat velik problem u današnjem srpskom društvu?

Gledano unazad, neki pomaci su se dogodili. U doba moje mladosti nije bilo žena filmskih redateljica, osim onih koje je društvo tretiralo kao neke ludače s margine. Danas su dvije ključne redateljice na balkanu Aida Begić i Jasmila Žbanić. U kazalištu je isto puno redateljica, što se u mojoj mladosti nije moglo lako ostvariti, bar ne u kazališnom mainstreamu. U stvaralaštvu, ali i znanosti i biznisu, žena više nije incident, ona može izboriti izniman status. Problem i dalje postoji u prosječnom sloju, koji se mnogo teže mijenja. Patrijarhalne uloge nasljeđuju se generacijama i teško je prekinuti taj lanac. Tu su i obrasci obiteljskog zlostavljanja koje se prenosi s generacije na generaciju. U zadnje vrijeme uočavam i jedan novi trend povratka stereotipnih rodnih uloga koji se plasira perfidno, kroz reklamni prostor. Kad sam bila mlada, pitanje fizičkog izgleda nije bilo presudno, mnogo se više cijenila individualnost, kreativnost... Danas se to potpuno izgubilo. Izgled, dizajn, pakovanje, to je postalo opća mjera kvalitete, od materijalnih proizvoda do ljudskih osobina.

:: A što je s pitanjem osobnih sloboda?

Mi kao društvo nemamo iskustvo na kojem bismo gradili prostor slobode. To je demokratski proces u kojem se ljudi moraju emancipirati kao aktivni sudionici vlastitog života, ali i života društva u cijelosti. Prepreke na tom putu su strašne, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije gdje još ne postoje praktični mehanizmi koji bi nas podržali u građanskoj hrabrosti. To je sudar dvaju svijetova, dvije tradicije mišljenja.

:: U Europi se sve više budi svijest o političkoj moći pojedinca, građani prosvjeduju na ulicama...

I u Srbiji su ljudi često izlazili na ulice, što je u jednom trenutku počelo djelovati beznadno. Kad smo rušili Miloševića, često smo se pitali ima li uopće nade, a na kraju se to ipak dogodilo. Zato je veliko pitanje kako se nosimo s početnim porazima. Mislim da ih treba gledati kao dio procesa u kojem zdrav razum može pobijediti. Čitav je život borba. Zbog toga često bježimo osjećaju sigurnosti, koju neki traže u političkom vođi, vjeri ili obitelji. A kad nemaš vjeru u Boga, moraš naći neku svoju vjeru, neki stup za koji ćeš se pridržati kad počne oluja.

:: Koja je vaša vjera? Za što se držite u teškim trenucima?

Ja nekako vjerujem u ljude. Često znam biti cinična, ali zapravo iskreno vjerujem u dobro. Vjerujem da se ljudi mogu suočiti s onim negativnim u sebi i vratiti pozitivnim vrijedostima. Ja nisam religiozna, Bog mi ne znači ništa, ali moj sustav vrijednosti sličan je humanom principu kojeg u sebi sadrže sve vjere ovoga svijeta.

:: Čini mi se da se novija srpska kinematografija sve jače bavi pretresanjem loših stvari u društvu.

Svatko od nas želi ostaviti trag. Ja mogu razgovarati s vama ili govoriti na nekoj tribini, ali najkvalitetniji način da se izrazim je kroz svoju profesiju. A prilika za snimanje filmova toliko je malo da ih ne možemo potratiti na banalnosti. Ne znam postoji li danas u Srbiji osoba koju naša stvarnost ne potresa. To je, dakle, ono o čemu moram govoriti.

:: U tom kontekstu, što mislite o Dragojevićevoj “Paradi”?

Osobno bih toj temi pristupila kao ozbiljnoj psihološkoj tragediji, ali to je moj način, ne mora biti svačiji. Čini mi se da ćemo jednog dana taj film spominjati kao stepenicu ka toleranciji. U Srbiji je prije njega riječ “parada” bila izjednačena sa zazivanjem Luciferova imena. Zahvaljujući Dragojeviću, bez obzira na određene stereotipe koje njegov film plasira, ona je postala dio općeg diskursa. U ljudima više ne izaziva osjećaj ugroženosti, a samim time LGBT osobama daje priliku da postanu vidljivije u javnosti. O tabuima uvijek moramo pričati, jer samo tako aura užasa gubi svoju snagu.

:: Što mislite o Kusturici, s kojim ste nekad usko surađivali?

On je danas jedan, potpuno drugi čovjek. Za to nema racionalnog objašnjenja. Možda su ga oteli vanzemaljci.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

AU
autoritet
18:43 08.10.2012.

Koga briga?

KA
kajinx
19:06 08.10.2012.

Nemoguće!

KI
Kiki42
21:50 09.10.2012.

Više sam očekivao od "opštih mesta" s obzirom na čitaoce koji čitaju i pišu o kulturi.. Da li još nešto radite osim što fućkate?