Uvijek sam se trudio da pisanjem meljem malograđansko društvo

Prilično je trivijalno započeti razgovor s akademikom Goranom Tribusonom činjenicom kako je on naš najčitaniji pisac, ali to tako doista jest. Nekad su se njegove knjige čekale noću u redovima, to sad ipak pripada nekim starim analognim vremenima, ali vojsci njegovih čitatelja važna je informacija da je upravo izdao novi roman, “Truba Cheta Bakera”, koji je povod i ovom razgovoru. Pa da ne duljimo...

Vaša nova knjiga žanrovski je ‘crni ljubić’ o mladoj ženi nesretnoj u braku i piscu koji to više nije jer je kronični alkoholičar. Odakle ideja?

Spisateljske ideje, ili kako se to voli kolokvijalno kazati – inspiracije, ponajčešće su nekom vrstom kaotičnih i teško razumljivih impulsa u kojima se miješaju osobne uspomene, snovi i sjećanja, teze drugih autora, veliki romaneskni temati i sitne zabilješke vezane uz intimizam i pjesme koje smo jučer ili nekoć davno slušali. Žena nesretna u braku i pijanac razočaran vlastitim neuspjesima ne djeluju kao nešto očaravajuće novo te bi se prije reklo da su neki od suvremenih stereotipa, što se može potkrijepiti i brojem raspalih brakova, kao i postotkom kroničnih pijanaca koje možemo naći gdjekad i u vlastitom susjedstvu. Dakle, ideja za roman ili bilo što drugo nije nekakav novum za kojim bi trebalo tragati. Ali kad imate ideju i dalje nemate i roman, nemate zapravo ništa! Tek razradom ideje, od globalnog prosedea i likova pa sve do najsitnijih detalja možete doći do dobrog i uspješnog romana, ali i do propalog književnog mrtvorođenčeta. Kako sam oduvijek bio podozriv prema vlastitim knjigama, ne mogu vam sa sigurnošću kazati do koje sam od ovih dvaju varijanti uspio stići. O tomu može prosuđivati samo književna javnost, ona najsvakodnevnija kao i ona najelitnija.