Samo nekoliko sati nakon što se Hrvatska počela opraštati od Miše Kovača, glazbeni svijet potresla je i vijest o smrti Miše Hrnjaka, basista koji je svojim sviranjem ostavio neizbrisiv trag na glazbenoj sceni. U sedamdeset i šestoj godini života napustio nas je glazbenik koji je uz Branimira Johnnyja Štulića i Borisa Leinera činio okosnicu najslavnije postave kultnog zagrebačkog benda Azra. Njegov odlazak potvrdio je Leiner, s kojim je Hrnjak dijelio pozornicu u najintenzivnijim godinama stvaranja jugoslavenskog novog vala.
Hrnjakov melodičan stil sviranja basa postao je jedan od temelja prepoznatljivog zvuka Azre, dajući pjesmama čvrstinu i puls koji se slušaju i više od četiri desetljeća kasnije. Iako je u bendu proveo samo tri i pol godine, taj je period bio dovoljan da se njegovo ime trajno upiše u povijest domaće rock glazbe. Mnogi ga pamte kao samozatajnog, ali iznimno talentiranog glazbenika koji je uvijek davao prednost glazbi nad slavom.
Njegov ulazak u Azru 1979. godine dogodio se gotovo slučajno. Štulić je u to vrijeme raspustio prvu postavu benda i tražio novog basista, a Hrnjaka je poznavao iz Novog Zagreba gdje su se često sretali u noćnim autobusima. Iako je Hrnjak u početku oklijevao jer je već svirao u nekoliko drugih bendova i imao brojne obveze, pristao je doći na probu. Kada je u Štulićevom stanu čuo njegove autorske pjesme, ostao je potpuno očaran i odlučio se pridružiti bendu, ne sluteći da će postati dio glazbene povijesti. Ubrzo su započeli s intenzivnim probama i snimanjima, a Hrnjak se savršeno uklopio u viziju koju je Štulić imao za Azru. Njegovo iskustvo sviranja u bendovima poput Sunčevog spleta i Eustahijevih virtuoza pomoglo mu je da brzo savlada materijal i donese novu dimenziju zvuku benda.
Tijekom tri i pol godine u Azri, Hrnjak je sudjelovao u stvaranju nekih od najvažnijih albuma tog vremena. Svirao je na debitantskom albumu "Azra", dvostrukom albumu "Sunčana strana ulice", kultnom trostrukom live albumu "Ravno do dna" te dvostrukom albumu "Filigranski pločnici". Tempo rada bio je nevjerojatno žestok, s koncertima koji su se održavali gotovo svaki treći dan, dok su između nastupa imali probe koje su trajale od pet do sedam sati dnevno. Na njihovim nastupima, koji su bili poznati po nevjerojatnoj energiji, znali su odsvirati i preko pedeset pjesama u jednoj večeri. Hrnjak je kasnije pričao kako su ti koncerti bili doslovno krv, znoj i suze, a na jednom je nastupu u Splitu zbog znojenja izgubio čak četiri kilograma. Unatoč iscrpljujućem ritmu, bend je funkcionirao besprijekorno, a njihova je popularnost rasla iz dana u dan. Prodali su stotine tisuća ploča, a svaki album na kojem je Hrnjak svirao dostigao je dijamantne naklade, što je za tadašnje tržište bio nevjerojatan uspjeh.
Međutim, na samom vrhuncu slave 1982. godine, Hrnjak napušta bend. Razlog je bio odlazak na odsluženje vojnog roka u Leskovac, što je ujedno označilo i kraj najslavnije postave Azre. Iako je u vojsci nastavio svirati u armijskom orkestru, gdje je stekao nova glazbena iskustva, Hrnjak je već tada čvrsto odlučio da se više neće profesionalno baviti glazbom. Osjećao je da ga intenzivan način života rock zvijezde, ispunjen stresom i porocima, polako uništava te je tražio izlaz. Nakon povratka iz vojske, Štulić i Leiner su već otišli u Nizozemsku, a Hrnjak je odbio poći s njima, odabravši potpuno drugačiji životni put. Rasprodao je svoju impresivnu kolekciju ploča, riješio se instrumenata i krenuo u potragu za unutarnjim mirom.
Nakon što je zatvorio vrata profesionalnoj glazbenoj karijeri, Mišo Hrnjak započeo je dugogodišnje putovanje Europom. Njegov životni put odveo ga je u potpuno neočekivanim smjerovima. Pridružio se vjerskoj zajednici Djeca Božja, tražeći odgovore na duboka životna pitanja koja su ga mučila još od vremena provedenog u Azri. Putovao je kroz brojne europske zemlje, od Austrije i Švicarske do Bugarske i Italije, posvetivši se radu s mladima, djecom u sirotištima i bolnicama. Izrađivao je drvene igračke, gradio dječje krevete i vodio mobilno kazalište lutaka, pronalazeći radost u jednostavnim stvarima.
Sredinom osamdesetih, Hrnjak se skrasio u Mađarskoj. Tamo je upoznao svoju suprugu Uršulu, s kojom je dobio petero djece, a Hrnjak se u potpunosti posvetio ulozi oca i supruga, radeći kao stolar i izrađujući namještaj po mjeri. Zanimljivo je da u Mađarskoj gotovo nitko nije znao za njegovu slavnu prošlost i status rock zvijezde u bivšoj državi.
Iako je desetljećima bio izvan glazbene industrije, sudbina je htjela da se Hrnjak ponovno susretne sa svojim starim prijateljem Borisom Leinerom. Taj emotivni susret dogodio se tijekom snimanja dokumentarnog filma "Sretno dijete" Igora Mirkovića, kada su se dvojica glazbenika vidjela prvi put nakon više od dvadeset godina. Njihovo ponovno povezivanje brzo je preraslo u novu glazbenu suradnju, a Hrnjak je ponovno uzeo bas gitaru u ruke. Osnovali su bend Leiner i Hrnjak te su 2010. godine objavili album Viša sila, koji je označio Hrnjakov službeni povratak na scenu. Bend je krenuo na turneje, svirajući nove autorske pjesme, ali i neizbježne hitove Azre od kojih se nikako nisu mogli emancipirati.
Svoja bogata životna iskustva Hrnjak je odlučio pretočiti u autobiografiju pod nazivom "Srce od zlata - priče, ali ne baš za djecu" objavljenu 2015. godine. Knjiga je izazvala velik interes javnosti, iako je sam autor isticao da to nije knjiga isključivo o Azri, već o cijelom njegovom životnom putu. U njoj je iskreno i bez zadrške opisao svoje odrastanje, ulazak u svijet rock and rolla, ali i mračne strane slave, uključujući probleme s alkoholom i drogom. Naslov knjige inspiriran je poznatom pjesmom Neila Younga, a podnaslov jasno daje do znanja da priče sadrže i sočne detalje iz života jedne rock zvijezde. Pisanje knjige bio je dugotrajan proces, a Hrnjak ju je tipkao s dva prsta na staroj pisaćoj mašini dok je boravio na moru. Kroz te zapise, čitatelji su dobili jedinstven uvid u um čovjeka koji je bio dio jednog od najvažnijih glazbenih pokreta na ovim prostorima, ali koji je na kraju odabrao ljubav i obitelj umjesto slave. Njegova autobiografija ostaje trajni dokument jednog vremena i jedne nevjerojatne životne priče.
Odnos Miše Hrnjaka i Branimira Johnnyja Štulića ostao je jedna od najintrigantnijih priča domaće glazbene scene. Iako su zajedno stvorili remek-djela, njihov posljednji susret dogodio se davne 1985. godine u Nizozemskoj, nakon čega su prekinuli svaki kontakt. Hrnjak je uvijek s velikim poštovanjem govorio o Štuliću kao genijalnom autoru i glazbeniku, priznajući njegov ogroman utjecaj na rock glazbu Balkana. Ipak, nije skrivao da je rad sa Štulićem bio iznimno zahtjevan te da su autorska i izvođačka prava ostala bolna točka za sve članove benda. Unatoč nesuglasicama i pravnim prijetnjama koje su uslijedile godinama kasnije zbog izvođenja Azrinih pjesama, Hrnjak je zadržao dostojanstven stav.
Posljednje godine svog života Mišo Hrnjak proveo je živeći neko vrijeme u Kanadi i Engleskoj, bliže svojoj djeci koja su se raspršila po svijetu. Unatoč zdravstvenim problemima, uključujući moždane udare koji su ga usporili, zadržao je nadu u nove glazbene projekte. Njegova glazba, njegova knjiga i njegova nevjerojatna životna putovanja ostaju trajni podsjetnik na basista sa srcem od zlata.
svirajući nove autorske pjesme, ali i neizbježne hitove Azre od kojih se nikako nisu mogli emancipirati....pa si ti misli