O romanu Kristiana Novaka “Ciganin, ali najljepši” već je sve rečeno. Veliko djelo hrvatske književnosti koje je obilježilo prošlu godinu na samom je njezinu kraju dobilo dramsko uprizorenje. U dramatizaciji Ivora Martinića na scenu HNK Zagreb postavio ga je redatelj Ivica Buljan.
Tema za barem 5 predstava
Buljan je, kao ravnatelj Drame HNK Zagreb, ključnu odluku donio u trenutku objave romana: presložio je prioritete i “Ciganina” zgrabio za svoje kazalište. Naravno, nakon trijumfa “Črne matere zemle” u ZKM-u odluka nije bila teška, ali mogla je biti i te kako skliska. Riječ je velikom romanu velikih tema od kojih svaka: odnos Međimuraca prema Romima, romska “drugačijost”, ljubav sredovječne žene i mladića, migrantski val koji prolazi Hrvatskom pa sve do korupcije u policiji, traži zasebnu dramu. Iz svega toga Ivor Martinić napravio je sjajan posao i njegova dramatizacija nimalo ne zaostaje za onom koju je Tomislav Zajec napravio za “Črnu mater zemlu”. Obojica su dokazala da od velikih romana, ma koliko formom komplicirani bili, nastaju velike drame, ako ih se prihvate pravi autori. A ovdje, u “Ciganinu, ali najljepšem”, kao da su svi autori slijedili poruku plakata predstave i doslovno joj predali “srce na dlanu”. Stvorena je tako velika ansambl predstava – u njoj su 34 uloge i 34 glumca – novi hit Drame HNK, koja je već u prosincu 2017. rasprodala “na neviđeno” sve izvedbe u siječnju.
Martinić nijednu temu nije ostavio po strani, svakom je liku dao dovoljno prostora da pred gledatelja postavi priču koja u samoj svojoj srži govori o našim predrasudama i neprihvaćanju onih koji su drukčiji. I nisu to samo naše predrasude, jer ni Romi se ne mogu nositi s malenim, pametnim dječakom koji voli školu i želi drukčiji život. Štoviše, on slijedi i glavnu nit romana tako da u prvom činu predstave gledamo “žensku” priču, onu kojom dominira lik Milene, a u drugom “mušku”, onu koju u komi, u moždanoj smrti, govori Sandi.
Redatelj Buljan prvom scenom gledatelje uvlači u tragediju: odjekuju pucnji, a iz brutalnog nasilja priče kreće prema razrješenju, postavlja je tako da se vrlo lako prate njezini rukavci, oni koji kreću iz Mosula, oni koji međimursko selo povezuju s romskim naseljem, lokalnu policiju s došljacima iz Zagreba... i onima koji nisu čitali roman (iako to moraju što prije ispraviti) sve je jasno. Velika je i promišljena redateljska odluka da ljubavnu priču romana, onu između Milene i Sandija, koja nužno vodi u tragediju, tretira ravnopravno sa svim ostalim sudbinama o kojima je tu riječ. Naravno, to su dvije glavne uloge, ali da nisu tako precizno dozirane, vodile bi u melodramu, a ovako je stvoreno dramsko djelo mnogo jačih poruka, onih koje gledatelju bacaju u lice nerado viđenu i prihvaćenu istinu.
Majstori za jezik
Buljanu je u radu na predstavi od neprocjenjive pomoći bila Ines Carović, fonetičarka, lektorica za međimurski dijalekt, ali s glumcima su radili i posebni savjetnici za međimurski dijalekt (glumac Ivan Glowatzky) te savjetnik za romski jezik (Elvis Kralj) i upravo su te jezične finese usidrile ovu predstavu u njezino podneblje.
Scena Aleksandra Denića, kostimi Ane Savić Gecan i glazba Mitje Vrhovnika Smrekara to samo naglašavaju. U velikom glumačkom ansamblu nema slabe karike. Oni najmlađi (Tin Rožman, Ugo Korani i Ivan Colarić) na trenutke su pretihi, ali za sve se uloge može reći da ni one najmanje nisu epizodne. Nina Violić briljira. Sve ono što je Milenin unutarnji monolog u romanu ona gradi tijekom cijele predstave. Debitant na sceni HNK, mladi Filip Vidović, ovdje joj je ravnopravan partner u velikoj ulozi koja nadmašuje njegove mlade godine i glumačko iskustvo i dokazujući da veliko glumačko prezime ima dostojnog nasljednika. Za sve ostale trebao bi još toliko prostora, ali Alma Prica kao Albina i Livio Badurina kao Đani razlog su da se “Ciganina” gleda barem dva puta. •