U baletu kratko trajemo, ali živimo intenzivno, s puno emocija

- Uvijek je ljepše plesati, ali čovjek mora znati da svemu dođe kraj. Imala sam tu sreću da mi je Bog dao mogućnost da radim i nešto drugo vezano za balet, ali mislim da bih ples preporučila za profesiju. Kratko trajemo, ali to je intenzivan život, pun putovanja, emocija koje se doživljavaju svake večeri. Možda kod nas taj posao nije osobito plaćen, nismo visoko postavljeni na društvenoj ljestvici, ali tu smo malo i mi krivi... No, mlada generacija je poslovnija, što je dobro. Ta profesija ima budućnost - odgovara na pitanje je li ljepše plesati ili koreografirati baletna umjetnica Ljiljana Gvozdenović uoči proslave 35. godina umjetničkog rada. Ta Vinkovčanka jubilej slavi hrvatskom praizvedbom predstave "(samoća)... Ipak je san" nastaloj po tekstu Sime Mraovića.

- Čudan je bio put do te predstave. Prije godinu-dvije bila sam pozvana u Japan s predstavom "susreti... prije ponoći..." i vlasnik trupe pitao me bih li mogla napraviti predstavu na neku univerzalnu temu, o problemu koji se tiče svake kulture na zemaljskoj kugli.

Događaji nakon smrti

Počela sam tražiti tekstove i ništa mi nije sjedalo. U tom trenutku dogodila se smrt Sime Mraovića i u jednom tjedniku pročitala sam dio neobjavljenog romana. Znala sam da je to ono što tražim. Zahvaljujući Nedjeljku Fabriju, koji me povezao s nasljednicom autorskih prava Sime Mraovića, dobila sam tekst i izvukla ono što pripada mogućnosti teatarskog izražavanja. Predstava ne tretira taj tekst kao temu, ali mislim da dobro razumijem njegov tijek misli u trenutku dok je to pisao. Svatko od nas ima svoja različita iskustva na temu razmišljanja o tome što se događa nakon smrti. Spavamo li, nalazimo li se u nekom drugom svijetu, kakav je to svijet, što nas tamo očekuje. To su nepoznanice kojima se različite kulture stoljećima bave. Ovo je mali pokušaj da ih sama sebi razjasnim - kaže Lj. Gvozdenović. Dio predstave već je vidjela publika u Tokiju, a plesni jezik autorica zove neoklasikom. Ali nudi i objašnjenje.

- Teško je reći što je danas neoklasika. Svaki pokret koji je dobro napravljen, koji ima istinu u sebi i koji nije lažan, mislim da nije važno u koju kategoriju spada, je li neoklasika, moderni ples ili hip-hop - ističe koreografkinja koja se puno bavila domaćim djelima poput "Mačka u čizmama" Brune Bjelinskog ili baletom "Maestro" nastalim na glazbu Borisa Papandopula.

Ne bježati od etna

- Ne znam zašto toliko puno toga volimo primati izvana. Muzike kod nas ima puno. Sorkočević je u Japanu primljen izvrsno. Svi su pitali je li to Mozart. Ni od folklora i etna ne treba bježati. A kada sam Ivanku Boljkovac pozvala u "Mačka u čizmama", čula sam komentare da nije dobro da je operna primadona zvijezda baletne večeri. Ali ako je kompozitor napisao pjevanje, onda pjevanje ne smije biti zanemareno - tvrdi Lj. Gvozdenović.