Prva glasovita kompilacija Davida Bowieja zvala se “ChangesOneBowie” i objavljena je 1976. godine, a pet godina kasnije pojavila se i “ChangesTwo Bowie”. Album je nazvan po jednom od Bowiejevih najvećih hitova u tom razdoblju, “Changes”, prikladno izabranom da bude i opis njegovih velikih stilskih mijena, zbog kojega će biti prozvan i najvećim kameleonom rocka.Ovih pak dana nazivom svoje najnovije kompilacije, koja obuhvaća pedeset godina njegove karijere, Bowie tvrdi – “Nothing Has Changed”.
Kompilacija je ponuđena u tri izdanja – kao trostruki i dvostruki CD te dvostruki LP – koja se ne razlikuju samo po obuhvatnosti nego i po svojim koncepcijama.
Trostruki CD možda najviše pokazuje što je Bowie želio reći porukom “ništa se nije promijenilo”. Naravno, on se itekako stilski nastavio mijenjati i nakon onoga što se smatra njegovom najkreativnijom i najeksponiranijom fazom (1969.-1987.) – trip hop elektronika iz vremena albuma “Outside” (1995.) i “Earthling” (1997.) bio je sasvim nov prilog tezi o kameleonskoj prirodi – ali raspored i izbor pjesama na trostrukom CD-u upućuju na to da Bowie ovaj posljednji dio svoje karijere smatra jednako kvalitetnim i vrijednim kao svoje zlatno doba. U tom smislu, poručuje – ništa se nije promijenilo.
Dakle, trostruki CD ima 59 pjesama, poredanih od najnovijih do najstarijih. Povratak u prošlost započinje najnovijim, jazzy avangardističkim singlom “Sue (Or in a Season of Crime)”, a završava ranom rhythm’n’blues pjesmom “Liza Jane” iz 1964. koju je snimio kao 17-godišnjak. Prve 21 pjesme – dakle, sve od posljednjeg albuma “The Next Day” do “Never Let Me Down” (1987.) – najširoj su publici uglavnom potpuno nepoznate i prilično su hrabro stavljene na početak, ali vjerovati je da Bowie pretpostavlja da će za ovaj proizvod biti zainteresirani njegovi predaniji fanovi. Ovaj CD sadrži i tri pjesme s neobjavljenog albuma “Toy” koji je tijekom snimanja nešto drukčije koncipiran kao “Heathen”; pjesme objektivno ne spadaju u “best of” red, kao ni one do pojave singla “Space Oddity”, ali predstavljaju vrijedan kuriozitet.
Zanimljivo je i da kod ovako iscrpnijeg odabira iz manje cijenjene faze njegove karijere nisu uvršteni biseri poput “I’m Deranged” ili “Seven” koji bolje od nekih ponuđenih pjesama svjedoče da je od 1987. Bowie možda otišao u drugi medijski plan, ali da nije izgubio puno kreativnosti, tek je malo prorijedio.Običnoj publici željnoj samo hitova namijenjen je dvostruki CD s 39 pjesma, školski i kronološki složen best of koncept, a najuskraćeniji su kupci vinilnog izdanja jer dvostruki LP ima samo 20 pjesama.
Jasno da su fizička ograničenja LP-ja utjecala na broj pjesama (moglo je to lako biti i trostruko izdanje), no dalo bi se raspravljati i o konceptu po kojem se među 20 pjesama uvuklo čak njih tri s “Let’s Dance”. Ipak, iako je 2LP najskuplji i najmanjkaviji dio ponude, pravim će fanovima zbog kompleksnijih gušteva slušanja i posjedovanja vinila, kao i činjenice da već gotovo sve od Bowieja imaju na CD-ovima, upravo ovo biti vjerojatno najatraktivniji dio paketa “best of” proizvoda.