The Boss još nije za odlazak u mirovinu

Od svih pripadnika stare rock‘n’ roll garde, svoju je karijeru posljednjih godina najtemeljitije revitalizirao Bruce Springsteen: nadahnut izlet u protestni folk Petea Seegera, uistinu očaravajući The E Street album “Magic” i nedavni Zlatni globus zarađen za pjesmu Wrestler iz istoimenog filma, samo su neki argumenti koji dokazuju da slavni kantautor, kojeg tek devet mjeseci dijeli od okruglih 60, razmišlja o svemu samo ne o mirovini.

Šareni mozaik
No čak ni najoptimističniji fanovi nisu mogli ni sanjati da bi The Boss ovako brzo mogao isporučiti friški studijski album. U skladu s tako žustrim radnim tempom, obrisi projekta Working On A Dream (Columbia/Menart), čiji se izlazak očekuje sljedećeg ponedjeljka, zapravo su se počeli nazirati još u vrijeme finalnih sessiona za “Magic”; međutim, pjesme koje su pritom nastajale nisu zvučale kao kraj jednoga albuma nego kao početak sasvim nove priče.

I kakva je nova Bruceova storija? Nešto tanja, produkcijski zamućenija i kreativno nekonzistentnija od prethodnika, ali još uvijek vrijedna “čitanja” – posebice zbog nekoliko izvanserijskih pjesama razbacanih u stilski šarenom mozaiku. Odlična osmominutna tema “Outlaw Pete” – gotovo morriconeovska u svom sporom dijelu – jedna je od najambicioznijih u njegovu bogatom katalogu; “Life Itself” je također besprijekorna, puna tjeskobnih opservacija i zatamnjenih stihova, a još introspektivnije zvuči akustična “The Last Carnival”.

Nada i vjera
“Good Eye” je prljavi komad bluesa, “Tomorrow Never Knows” je obojena ultralight countryjem, ali u kičmu svake Bruceove autorske ekspedicije ugrađen je prepoznatljiv himnični kod. Lako ga je detektirati u nažalost prosječnoj “My Lucky Day”, u pomalo banalnoj “This Life” ili znatno boljoj naslovnoj skladbi. Tek će ona Springsteena pokazati u onome za što je stvoren: slavljenju nade i vjere, čak i u ne baš optimističnom okružju.

Prije 35 godina himna je bila “Born To Run”, no i himne, ma kako blistave bile, mogu se modificirati – ovo definitivno nisu vremena za romantičan bijeg, a Springsteen je prvi koji će to priznati.