– Osjećam se predivno – uskliknuo je maestro Vladimir Kranjčević kada sam ga pitao za dojmove usred gužve pred novom, odnosno prvom zgradom Muzičke akademije u Zagrebu.
– Po mom mišljenju to je četvrto povijesno glazbeno zdanje u Hrvatskoj: 1827. Hrvatski glazbeni zavod, 1895. HNK, 1973. Lisinski i sada Muzička akademija – katalogizirao je Kranjčević, bivši student i profesor Muzičke akadmije, kapitalne zagrebačke objekte hrvatske glazbene kulture.
Priče o snu
Uz Kranjčevića je, čekajući da uđe prvi put u Šosterićevu zgradu, stajala Ruža Pospiš Baldani.
– Ja sam došla 1961. u Zagreb na Akademiju i vrlo brzo sam dobila angažman u HNK, a danas sam sretna što će mladi dobiti ovu lijepu zgradu i nadam se da ćemo iz nje poslati u svijet mnogo sjajnih mladih glazbenika – poželjela je hrvatska nacionalna operna prvakinja i svojedobno zvijezda svjetskih pozornica.
Upravo njen primjer pokazuje da nije sve u zgradama, pa vrijedi čuti i jednostavan savjet onima koji će studirati u zgradi o kakvoj je Ruža Pospiš Baldani, baš kao i naraštaji prije i poslije nje, mogla samo sanjati:
– Baš kao što je vrijedilo i prije, mora se samo puno, puno raditi. Samo tako se može naprijed – zaključila je naša operna diva.
To da je jučer ostvaren stogodišnji san mnogih generacija, a što osobito voli ponavljati gradonačelnik Milan Bandić, nipošto nije nipošto nije floskula. Čuo sam jučer mnogo različitih priča iz različitih vremena o tom snu.
– Sjećam se kako je moj profesor Ladislav Šaban došao 1957. godine na sat i rekao da ćemo dobiti zgradu Akademije koju je zamislio Franjo Lučić, a nacrte je izradio Alfred Albini. Ali, Lučić je onda otišao u penziju i sve je krepalo – ispričao nam je profesor Kranjčević.
"Zloglasni" udaraljkaši
Dok nam je Šime Strikoman odozgo, s velike dizalice, izvikivao upute kako da se svi skupa namjestimo za snimanje glazbeničke milenijske fotografije ispred Akademije, popričao sam s još jednom velikom hrvatskom i svjetskom opernom umjetnicom. Dunja Vejzović se prisjetila kako joj je još njena majka, koja se rodila 1918. godine, pričala da je njezin profesor na arhitekturi radio nacrte za Muzičku akademiju.
– Ja sam već pri kraju, ali imam još dvoje studenata i veselim se da ću barem njih dovesti do kraja studija u novom prostoru – rekla mi primadona Vejzović. Prisjetila se i svojih studentskih dana početkom šesdesetih godina prošlog stoljeća:
- I dan danas pamtim koliko sam patila što sam morala slušati trombone i bubnjeve i kako su se profesori svađali na hodniku oko termina u sobi od tri kvadrata koja je bila jedini prostor na raspolaganju studentima pjevanja za vježbanje.
Takvi su nemogući uvjeti bili ipak samo jedan od razloga zašto je Dunja Vejzović svoje dragocjeno znanje i pedagoško iskustvo svojedobno spakirala i ponijela na Visoku školu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Stuttgart, odakle je na svjetske pozornice uputila čitav niz sjajnih mladih pjevača, među kojima i nekoliko njih iz Hrvatske. U skučenom prostoru bili su skučeni i studijski planovi, pa tako profesorica Vejzović i danas žali što nije prihvaćen njezin plan za pokretanje specijalističkog studija Lieda. Možda u novoj zgradi i tako nešto zaživi.
A svečanost "otvaranja", odnosno predstavljanja zgrade čije će opremanje potrajati još koji mjesec, a dovršenje koncertne dvorane i duže, svojim su sviranjem uveličali upravo oni najglasniji, u sjećanjima pjevača "zloglasni" puhači i udaraljkaši.
Udaraljkaši će u podrum, gdje su bili i do sada, ali ovaj će im put na raspolaganju biti kabinet i vježbaonice sa savršenom zvučnom izolacijom. Za njihovog profesora Igora Lešnika to predstavlja tri velika koraka više u kvaliteti uvjeta za studij.
Doživjela i taj dan
Studentica i već sjajna solistica na trubi Tina Horvat kaže da nije vjerovala da će doživjeti taj dan, koliko god se o njemu pričalo sve tri godine njenog studija. Sada se nada da će barem ljetni semestar svoje četvrte godine provesti u novoj zgradi.
Sa sretnim pogledom uprtim u osunčane prozore svoje buduće učionice na najvišem katu pročelja, profesor i pročelnik klavirskog odjela Jakša Zlatar rekao mi je da će mu trebati barem godinu dana da shvati i povjeruje da je zaista u novoj zgradi.
San o zgradi je ostvaren, a onaj o umjetničkoj izvrsnosti, kao i do sada, svake godine uvijek iznova počinje.
"Maršal tito","muzička kademija"..dodajte još Vuka..