Treća predstava na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta bila je "Brel", nastala suradnjom Anne Terese De Keersmaeker i Solala Mariottea. Oboje su plesači i koreografi, dijeli ih generacijska razlika, a željeli su istražiti kako danas funkcioniraju šansone velikog Jacquesa Brela. Nažalost, jedino je glazba u predstavi zaslužila odličnu ocjenu jer se koreografija pogubila u stalnom ponavljanju jednih te istih elemenata, što je doslovno vodilo u dosadu i iščekivanje kraja predstave.
A glazba velikog francuskog šansonijera, koja je obilježila zvuk 50-ih i 60-ih godina te snažno utjecala na razvoj šansone (ponajprije na stihove) u hrvatskoj zabavnoj glazbi, nudi mnogo više. Brelovi su stihovi krajnje emocionalni i nose duh društvenog bunta, a iz same glazbe doslovno "miriše" Pariz sa svojim bulevarima, umjetničkim kolonijama, ali i krčmama u kojima piju oni koji u gradu svjetlosti žive u sirotinjskim četvrtima.
Svi su ti elementi i danas i te kako živi u Francuskoj i Europi, ali i u cijelom svijetu, i upravo bi oni u gledatelju trebali buditi emocije. Nažalost, ništa se od toga nije dogodilo. Ostala je tek pokoja lijepa slika, poput one kad se na gola leđa izvođačice projiciraju Brelove usne dok pjeva. Mjereno današnjim standardima plesne umjetnosti, sve što smo vidjeli ispod je razine, i u zamisli i u izvedbi.