Kraljica režije i trilera ponovno je napravila uradak o kojem se ne prestaje govoriti. Kathryn Bigelow, Oscarom nagrađena autorica hitova kao što su "Narednik James" i "Zero Dark Thirty", donijela je novu filmsku poslasticu – "Kuću dinamita".
Film progovara o vrlo aktualnoj temi i situaciji koja, zbog geopolitičkih i društvenih nestabilnosti kojima smo kao čovječanstvo svakodnevno izloženi, uopće ne izgleda tako nemoguće. Naime, vrh SAD-a dobio je vijest, točnije radari su pokazali kako je na SAD ispaljena nuklearna raketa i kako imaju osamnaest minuta da je sruše. Kada je prije nekoliko mjeseci došla vijest kako je Iran ispalio kišu raketa na Izrael, cijeli je svijet s grčem u želucu, strahom i stresom zbog neizvjesnosti imao priliku u realnom vremenu pratiti što se događa. Kao da smo gledali utakmicu, a ne rat uživo. Upravo je takav osjećaj donijela i Bigelow u svojoj "Kući dinamita". Nuklearna je raketa ispaljena i treba biti žurno srušena. No, što ako sustav obrane zbog sasvim realnih i mogućih razloga, kakvi su prikazani u filmu, zakaže?
Rasplet tog horora pratimo kroz tri priče. Prva je ona iz STRATCOM-a, odnosno iz zapovjedništva američke vojske, druga je viđena očima ministra obrane i ostalih rukovodećih ljudi u Bijeloj kući, a treća je ispričana iz perspektive samog predsjednika. Prva priča, u kojoj glavnu glumačku riječ vodi Rebecca Ferguson, svakako je najmoćnija, najemotivnija, najstrašnija i najlakše se s njom poistovjetiti. Ferguson tumači kapetanicu zapovjednog centra Oliviju Walker koja vodi operaciju obaranja projektila. Naravno, sazivaju se hitni sastanci s dužnosnicima Bijele kuće i sa samim predsjednikom kako bi se donijele odluke. Vremena nema, a i najmanja pogreška može biti kobna. U drugoj priči ništa manje uvjerljiv od Ferguson nije ni Jared Harris, koji glumi ministra obrane Reida Bakera. Treća priča, ona iz pozicije predsjednika, kojeg glumi Idris Elba, dramaturški je najslabija iako je i ona, naravno, solidna. Kao da se očekivalo od predsjednika da bude uvjerljiviji, čvršći. No, s druge strane, ovakve izvanredne situacije ne gledaju na titule jer u njima je svatko ipak samo čovjek. Osim napetosti koju stvara kaotična atmosfera, koja je dodatno pojačana oštrom montažom i zvukom koji je stvoren kako bi unosio nemir, fascinantni su i dijelovi filma u kojima, i to u sve tri priče, na površinu izlazi bespomoćnost. Svi rukovodeći ljudi ranjivi su kao bilo tko drugi i prikazi toga zaista su zastrašujući u filmu. Da, projektil nije zaustavljen i što sada? Naravno da je to očekivana gledateljska želja, no ni u jednom trenutku nam Bigelow ne pokazuje što se dogodi kada brojač dođe do nule. Umjesto toga, ovdje se strahota gradi u pretpostavkama koje nitko i ne želi postaviti i u tišini koja je jedan od najvećih strahova svakog ljudskog bića.