Ime Gisèle Pelicot odjeknulo je svijetom 2024. godine, kada je ta sitna 70-godišnja Francuskinja jednom nevjerojatno hrabrom odlukom postala globalni simbol otpora. Odrekla se svog prava na anonimno suđenje i licem u lice suočila se s pedeset i jednim silovateljem – uključujući i svog supruga Dominiquea, s kojim je provela pola stoljeća života – odlučno proglasivši: "Sram mora promijeniti stranu".
U svojim memoarima "Radost života", objavljenima na više od dvadeset jezika, među kojima je i novo hrvatsko izdanje Petrinih knjiga, Pelicot je dobila priliku napokon svojim riječima ispričati svoju priču. No to nije priča samo o nezamislivoj patnji koju je proživjela nego i o njoj kao osobi i kao ženi, njezinim razmišljanjima, snovima i nadama, djetinjstvu i mladosti, ljubavi i radosti koju, kao što i ime same knjige kaže, i dalje pronalazi u životu.
Rođena u postratnoj Njemačkoj 1952. godine, Gisele Pelicot odrastala je u teškim obiteljskim okolnostima – bilo joj je samo devet godina kada joj je majka umrla od raka, ostavivši je samu s bratom i ocem te kasnije okrutnom maćehom. S 18 godina upoznala je Dominiquea Pelicota, mladića čije je djetinjstvo bilo obilježeno neimaštinom i nasiljem te su jedno u drugome pronašli utočište, odlučni da svojoj djeci – Davidu, Caroline i Florianu – pruže toplinu obiteljskog doma kakav sami nisu imali. Godine su prolazile, a njihov brak doživljavao je naizgled tipične uspone i padove.
Dominique je imao problema s pronalaženjem i zadržavanjem posla, ponekad je patio njihov ljubavni život, a Gisèle je u jednom trenutku, priznaje, imala i izvanbračnu aferu. Premda se, pomno secirajući svoju prošlost, Pelicot prisjeća sitnih trenutaka i usputnih komentara koji su mutno nagovještavali mračniju stranu osobnosti njezina supruga, nije mogla ni naslutiti razmjere užasa koji je Dominique orkestrirao.
Gotovo cijelo desetljeće, od 2011. do 2020. godine, Dominique Pelicot sustavno ju je drogirao anksioliticima i tabletama za spavanje. Dok je bila u nesvijesti, ne samo da ju je silovao, već je putem internetskih foruma pozivao desetke drugih muškaraca u njihov dom da učine isto. Sve je to pedantno snimao, stvarajući arhivu s više od 20 tisuća fotografija i videozapisa. Gisèle nije imala sjećanja na te događaje. Patila je od neobjašnjivih gubitaka pamćenja i iscrpljenosti, uvjerena da, poput svoje majke, boluje od tumora na mozgu. "Moj život bio je obavijen tom tragedijom. Nisam vjerovala liječnicima kada su mi objašnjavali da su moje tegobe samo simptomi anksioznosti. To nije imao smisla. Jednog dana neću se probuditi, baš kao mama", piše.
Istina je otkrivena tek kada je Dominique uhićen jer je u lokalnom supermarketu snimao žene ispod suknje. Bila je, piše Pelicot, spremna to mu i oprostiti, pod uvjetom da se ispriča ženama koje je snimao, potraži psihologa i nikada to više ne napravi. No u policijskoj postaji, suočena s fotografijama svog onesviještenog tijela, koje su pronađene na računalu njezina supruga, njezin se svijet srušio. Ali nije bilo tako jednostavno napustiti jedini život koji je poznavala.
Pelicot tako iskreno govori i o svojim kompleksnim i paradoksalnim reakcijama tih prvih mjeseci; najprije je osjetila olakšanje jer njezini zdravstveni problemi nisu bili posljedica tumora, a došavši kući, kao u kakvom transu, prvo što je napravila jest to da je oprala suprugovu odjeću. Dok je bio u pritvoru, kada je zahladnjelo, odnijela mu je džemper. Poput mnogih žrtava zlostavljanja, počela je internalizirati krivnju, misleći da je trebala na vrijeme prepoznati zlokobne znakove ili se više truditi ispunjavati njegove seksualne želje. Dovelo ju je to i do konflikta s vlastitom djecom, posebice kćeri Caroline, čije su fotografije također pronađene na očevu računalu, koja nije mogla shvatiti ni prihvatiti majčino neobjašnjivo ponašanje.
Međutim, Pelicot i danas ostaje ustrajna u tome da ne postoji "savršena žrtva", ispravan način na koji bi trebala reagirati. Ljutilo ju je kada su joj govorili kako bi se trebala osjećati, i njezina djeca, psiholozi, mediji. Dugo joj je trebalo i da napokon uspije donijeti povijesnu odluku i odrekne se anonimnosti. Donijela ju je tek nekoliko mjeseci prije početka suđenja, tek u onom trenutku kada se doista osjetila spremnom, uz podršku svog novog partnera Jean-Loupa, uz kojeg je ponovno pronašla ljubav i mir.
"Sada sam, s više od sedamdeset godina, žena mučenica, simbol novog feminističkog vala koji slabo poznajem. Ne želim mu još jednom okrenuti leđa. Ostat ću ono što jesam, bez mržnje, nesposobna suprotstaviti muškarce i žene jer vjerujem da smo stvoreni da živimo zajedno. Možda ću čak razočarati neke aktivistice; nisam osobito radikalna, i dalje sam privržena mirnom i klasičnom životu. Ali čula sam kako su na stubama sudske palače svu bol jednog suđenja pretvarale u oslobodilačke pjesme, čula sam radost i gnjev koji su nadjačali šutnju. Zato sam sretna što svoju priču mogu ponuditi kao primjer, a svoje ime kao stijeg", zaključuje Gisèle Pelicot.