“Čovjek jastuk” Martina McDonagha u prvom je redu sjajan kazališni tekst. O tome svjedoče najuglednije svjetske nagrade, ali tajna je zapravo u sasvim neočekivanom spoju žanrova i značenja. Priča počinje kao krimić: u jednom zatvoru gledamo čovjeka okovanog lisicama koji čeka policijsko ispitivanje.
Kada ono počne, čini se da smo u nekom totalitarnom režimu koji proganja pisca samo zato što mu se priče mogu ‘prevesti’ u kritiku vlastodržaca... No, tada sve preraste u istragu ubojstva djece koja su se doista dogodila... Uza sve to ova je drama daleko od krimića. Ona je sasvim neobičan spoj filozofskog eseja, krimića, psihološkog trilera i obiteljske drame, a snažna podloga svega toga zapravo je traženje odgovora na pitanja o slobodi umjetničkog izražavanja.
“Čovjek jastuk” nova je predstava Gavelle, koju ovo potresom poharano kazalište igra na sceni Centra za kulturu Trešnjevka, a rađena je za njihovu novu, komornu scenu kada ona jednog dana konačno bude sagrađena.
Tekst je prevela Nora Krstulović, a po dramaturgiji Dubravka Mihanovića, režirao ga je mladi Vanja Jovanović, kojem je ovo, ne samo prva samostalna režija u Gavelli nego i tekst koji je sam predložio i žarko želio raditi.
A rizik s mladim redateljem ovom se kazalištu i te kako isplatio. Za predstavu je angažirao četiri glumačka asa Gavelle i stvorio djelo koje je, baš kao i tekst, začudan spoj redateljskog minimalizma i nadasve poetskih prizora koji predstavu odvode u snoviđenje te joj dodaju još i pitanje: Je li išta od svega toga stvarnost?
U priči su četvorica junaka: dvojica braće i dva policijska istražitelja. Redatelj ih predstavlja kao podvojene likove, pa su tako policajci s jedne strane baš kao iz lošeg vica, a s druge likovi koji postavljaju ključna pitanja ovog djela, uključujući one o pravdi, krivnji, oprostu, onome što svatko od nas ostavlja iza sebe u trenutku smrti... Igraju ih Sven Šestak i Franjo Dijak, od početka jasno podijeljeni na dobrog i lošeg policajca, da bi Dijak svojim glumačkim instinktom za nijanse na samom kraju predstave i tu podjelu stavio pod znak pitanja.
Glavnu ulogu, starijeg brata i pisca, tumači Živko Anočić, a ulogu mlađeg brata Nikola Baće. Anočić ovdje ima najteži posao, pokazati nam nevjerojatne emocije: od zbunjenosti (on a isprva ne razumije zašto ga je policija zatočila), preko borbe za istinu, do suočavanja s njenom najtežom stranom i posljedicama. Kroz sve to, iza blagosti se krije priča iz djetinjstva, priča o zlostavljanju, iz koje je izrasla potreba da štiti mlađeg brata. Taj vatromet emocija ovaj mirni glumac na scenu donosi – mirno. Zato mu i vjerujemo.
Nikola Baće je mlađi brat, onaj koji malo sporije shvaća... To su uvijek uloge u kojima se hoda po tankom i opasnom rubu karikature, ali Baće je ne prelazi. Štoviše najveće emocije, ali i ironija i crni humor skriveni su u dijalozima braće, dijalozima glumaca koji su dali sve za ove uloge. Stoga – svakako pogledati.