Splitski Gay Pride i mostarski Stari most

Da se odmah razumijemo, apsolutno sam protiv nasilja. Mislim da nitko nema pravo kamenovati ljude zbog njihovih uvjerenja, vjerskih, rodnih, političkih ili ne znam kakvih još razlika i specifičnosti. Pa i onih seksualnih. Nitko nema pravo napadati ljude koji miroljubivo protestiraju na javnom mjestu, nema ih pravo psovati, vrijeđati, ismijavati, uznemiravati... a kamoli fizički napadati. Izljevi mržnje koji su viđeni prošle subote na čuvenoj splitskoj rivi, koja je svojedobno već imala istaknutu, i nikada do kraja objašnjenu, ulogu u političkom životu tranzicijske Hrvatske, sasvim su sigurno kontrareklama našem turizma, tisućljetnoj kulturi i tradiciji, pa i našem kršćanskom duhu o kojem papa Benedikt XVI., kako je sam rekao, ima najviše mišljenje.
No, moram priznati da su me zbivanja uz Gay Pride u Splitu neodoljivo podsjetila na neoprostivo rušenje Starog mosta u Mostaru. Naravno, jako sam protiv rušenja toga mosta, kao i protiv rušenja svih mogućih kulturnih spomenika, ali je činjenica da je najuže središte Mostara bilo mjesecima uništavano svim mogućim borbenim sredstvima, a da je ponosni osmanlijski most, načet raznoraznim minama i tko zna kakvim sve municijama, kako tako ipak uporno i prkosno ležao ponad hladne Neretve. A onda je, onako izranjavan i statički već dobro uzdrman konačno srušen u po bijela dana, i to točno u vrijeme kada su u njega bile uperene i domaće i strane televizijske kamere. U tom je trenutku cijeloj Hrvatskoj već napisana optužnica, od koje se još nismo oslobodili. A i polemike i teorije o rušenju tog poetičnog Starog mosta nisu stale niti do današnjeg dana.
Nešto slično desilo se i u Splitu. Gay Pride održan je točno dan nakon što je birokratska Europa konačno i neočekivano pripustila Hrvatsku u samo predvorje europskog unijskog “raja”. Među doista malobrojnim prosvjednicima koji su promovirali ideju Gay Pridea, stoga su se našle i nizozemska zastupnica Europskog parlamenta, predstavnica zelenih Marija Cornelissen, a valjda i veleposlanica Nizozemske u Hrvatskoj Stella Ronner Grubačić. Gospođa Cornelissen nije nepoznata hrvatskoj javnosti. Ona je lani uz Franzisku Katharinu Brantner Europskom parlamentu poslala čudan amandman u kojem traži da se zbog smanjenja troškova hrvatski jezik ne proglasi službenim jezikom EU kada Hrvatska napokon stekne uvjete za punopravno članstvo. Nego da se hrvatski jezik zamijeni “originalnim” srpsko-hrvatskim jezikom koji je u vrijeme posvemašnje štednje upravo idealan za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Tako bi se bogata Europa spasila štedeći baš na najsiromašnijim europskim državama, što je zamisao koja je u totalnom raskoraku s ideologijom različitosti, pa onda i s ideologijom Gay Pridea.
Naravno, i u Splitu je gospođa Cornelissen imala istaknutu ulogu jer je nakon one homofobne sramote izjavila da se nikada tako nije bojala za vlastiti život, a lani je u listopadu bila i u Beogradu na tamošnjem Gay Prideu koji je povremeno nalikovao i na scene iz španjolskog građanskog rata.
No u Splitu je sve bilo puno gore, izjavljuje hrabra zastupnica koja je sada dala puno argumenata onim skepticima iz Europske unije koji su sigurni da Hrvatska još nije spremna za ulazak u EU jer je homofobna do svoje srži. Slične je ocjene promptno odaslala i agilna nizozemska veleposlanica, kao da ne dolazi iz zemlje u kojoj puno legitimnih glasača ima ultradesni političar Gert Wilders koji Kuran uporno uspoređuje s Mein Kampfom. A meni se, ovako sa sigurne zagrebačke distance, sve to čini kao jedna uspješno režirana već viđena otužna predstava u kojoj su neki od prosvjednika čak i lizali kartonske skulpture splitskog gradonačelnika Željka Keruma i u kojoj su mnogi nedužni ljudi i s jedne i s druge strane politički izmanipulirani. A da možda ni sami toga nisu svjesni.