Snijeg koji se ne topi tako lako

Nobelovac Orhan Pamuk nije samo najbolji i najglasovitiji suvremeni turski pisac. On je i znakovita činjenica hrvatskoga književnog, čitateljskog života.

Njegovi romani, posebice i najdulji "Zovem se Crvena", ali i kasnije prevedeni "Istanbul" i noviji "Snijeg" (svi u nakladi "Vuković&Runjić", ur. Milana Vuković-Runjić), čvrsto drže prva mjesta na ljestvicama najbolje prodavanih knjiga. Ne bi to bilo ništa neobično da je posrijedi laka literatura bestselerskoga tipa. Naprotiv, riječ je o štivu "teškoga kalibra", koje zahtijeva strpljiva i pozorna čitatelja.

Dobra prodaja Pamukovih knjiga mogla bi se dijelom pripisati autorovoj čestoj prisutnosti u medijima (iz književnih i iz političkih razloga) ili prikladnosti knjige nobelovca za ukusan dar.

Ipak, to što su Pamukovi romani veoma traženi i u knjižnicama, govori u prilog tome da se Pamuka doista čita (a ne samo odlaže na police kućnih biblioteka kao ukras ili dokaz kulturne potkovanosti). A to je pak ohrabrujuća potvrda da prava hrvatska čitateljska publika  postoji! Da nije izumrla poput dinosaura! I da se njezin najhrabriji dio ne odriče zahtjevne literature. I da nisu baš svi podlegli temeljitoj estradizaciji koja opasno prodire i na elitno književno područje.

A Pamukov "Snijeg" (prev. Marta Andrić) upravo je s toga, u umjetničkom, vrijednosnom smislu, elitnoga terena. Priča o pjesniku zvanom Ka (sličnost s Kafkinim Jozefom K. nije nimalo slučajna jer Pamuk je blizak kafkijanskoj čudesnoj matrici što suptilno miješa tragediju s farsom, tjeskobu s humorom), koji se, kao politički prognanik-povratnik zatječe u gradiću Karsu na granici Turske i Armenije u tri zimska dana, okovan nadrealno lijepim i zloslutno opasnim snijegom, vrhunska je mikstura ljubavne priče, političkoga trilera i intelektualnoga esejiziranja o srazu svjetova i svjetonazora na turskome tlu.

Ono što bi kod manje moćna autora bio nemoguć spoj, kod Pamuka urodilo je neodoljivim romanom. Majstor je zaslužio svu publiku koju ima!