Sidranova obiteljska freska razorne snage

Još donedavno Abdulah Sidran za hrvatsku je javnost bio najpoznatiji kao scenarist filmova “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu” koji su proslavili Emira Kusturicu. No, kada je ‘nekako s proljeća’ Naklada Ljevak objavila izbor iz poezije “Partizansko groblje” tog bosanskohercegovačkog akademika i majstorskog kandidata u šahu, doživljaj živopisnog Sidrana u Hrvatskoj počeo se mijenjati. A ove kasne jeseni Naklada Ljevak otišla je još dalje, pa je pod uredničkom palicom Nenada Rizvanovića objavila i Sidranovu obiteljsku sagu “Otkup sirove kože”. A u toj bosanskoj sagi Sidran je i opor i totalno nepatetičan, pomalo čak i neprepoznatljiv, jako udaljen od stereotipa o dobrodušnom čičici koji voli natenane ispijati žesticu i žestiti se tek duhovitim metaforama o malom čovjeku kojeg mijesi moćna mašinerija svakodnevice. “Otkup sirove kože” zlokobna je proza u kojoj su glavni likovi članovi uže, ali i šire Sidranove obitelji, koja se našla i u ustaškom logoru Jasenovcu, ali i na Titovom Golom otoku. Traga Sidran i za Sidranima koje je život odvukao i do američkih obala, pa polako postaje svjestan da su Sidrani i židovske, katoličke i muslimanske vjere, da govore raznim jezicima i žive različitim životima, ali da im je zemljica Bosna i po mjeri i po ćeifu. Istražuje Sidran i obiteljsku prašnu ostavštinu i premda svojom strpljivom prozom ponekad žonglira na rubu dosadnjikavosti, uvijek na vrijeme izvadi zeca iz rukava i spašava literarnu čast i uvjerljivost. Oni koji u proznog Sidrana žele uroniti radi štikleca o poznatim suvremenicima, poput Kusturice, ostat će razočarani jer je na tom polju Sidran jako štur i oprezan. Stoga “Otkup sirove kože” nikako nije Sidranova autobiografija, nego obiteljska freska razorne snage.