Aleksandar Novaković (rođen 1975. godine) iz Beograda pobjednik je devetog natječaja VBZ-a za neobjavljeni roman. Dobio je 100.000 kuna, a intrigantni roman “Vođa” naći će se u knjižarama Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine...
Je li vas nagrada zatekla?
- Nagrada me nije zatekla, ali me iznenadila. Kao i svaki autor, poslao sam rukopis misleći da ima šanse pobjediti na natječaju. Inače rukopis ne bi niti slao. Nagrada me iznenadila jer znam da je svake godine na VBZ-ovu natječaju velika konkurencija i da veliki broj ozbiljnih pisaca sudjeluje u tome. I ove je godine bilo žestoko natjecanje.
Zašto je glavni lik romana negativac?
- Glavni junak je oficir tada vojske Kraljevine Srbije. Radnja se odvija 28. lipnja 1914. godine. To je isti dan koji je u pravoslavnoj tradiciji poznat kao Vidovdan i kao dan atentata u Sarajevu koji je bio početak Prvog svjetskog rata, ali i početak krvavog 20. stoljeća. Glavni junak Stojan Stamenković je oficir vojske kraljevine Srbije, ali i član zavjereničke oficirske tajne organizacije Crna ruka koja je stajala iza atentata koji je cijelu Europu stajao puno života. On je ekstremni negativac jer je ultranacionalist, opčinjen je nacionalnim, fašizmom i počinio je veliki broj raznih zločina u dva balkanska rata i tokom Prvog svjetskog rata. Nije ni čudo da ne možete suosjećati s takvim likom, ali ja sam želio opisati anatomiju jednog zla i to univerzalnog zla iz perspektive onog što ja poznajem, iz perspektive zemlje iz koje sam. Piši o onome što poznaješ.
Je li on stvaran lik?
- Nije. Roman ima osnovu u povijesti i realnim povijesnim događajima koji su se dogodili. Knjiga obuhvaća period od 1914. do 1941. godine. Crna ruka zaista je postojala, Dragutin Dimitrijević Apis vođa te organizacije zaista je postojao. Glavni junak je moja kreacija, ali to ne znači da nije postojao. To je ključna stvar. To ne znači da on nije postojao u svakoj zemlji koja je ikada bila u ratu, a naročito u ovako krvavim ratovima o kojima pišem.
Roman ste nazvali Vođa. Je li kapetan vojske vođa ili je vođa ipak netko drugi?
- Ako kažete kapetan, capit-capitis na latinskom je glava, dakle on vodi. To što on vodi jednu četu ne znači da je manje poguban. On je vođa koji ima svog vođu, a ovaj opet svoga itd. Stvar je u tome da svaki sistem koji idealizira vođu bio on vidljiv ili manje vidljiv i koji inizistira na totalitarnoj strukturi, je sistem koji nije baziran na slobodnoj demokratskoj volji ljudi koji žive u nekom društvu. Vođa simbolizira totalitarca bez obzira je li ultralijevi ili ultradesni, je li na vlasti ili je siva eminencija, vođa tajne službe ili tajkun. Vođa kao takav je prokletstvo koje prati ove prostore već puno stoljeća, kao da se ljudi ne mogu osloboditi vođe i stalno se oslanjaju na lidere koji ih vode u neku bolju budućnost.
Dakle, to je roman o vođi, ne o voždu?
- Kad kažete vožd, na koga mislite, mislite li na vožda Karađorđa. Naravno da neće biti asocijacija na Karađorđa. Kada se kod nas kaže vođa nikad se ne misli na čovjeka koji je izabran slobodnom voljom naroda, nego na čvrstorukaša koji vam nameće mišljenje i plaši vas bajonetom ili novcima.
Član ste alternativne rock grupe Skribomani. Zašto Vas kao rockera zanima povijesti?
- Diplomirao sam povijest i dramaturgiju. Rock priča s tim je komplementarna. Postoji dio mog stvaralaštva koji obuhvaća književnost i dramu i povezan je sa aktualnim događajima, taj je dio angažiran i društveno kritičan bez obzira što pisao. Drugi dio stvaralaštva želi komunicirati s publikom na neposredniji način. Kad izađeš na scenu i sviraš automatski dobiješ odjek. Čini se ponekad da je ta poruka direktnija. Možda će moje književno djelo trajati duže, a ovo rock kraće, ali i jedno i drugo imaju efeka. Čovjek sam s više interesa, netko bi rekao i s više talenata.
Razmišljate li o pretvaranju romana u filmski scenarij?
- Volih bih to. U Srbiji sam objavio tri romana i mislim da svi imaju strukturu koja je prilično filmična. Tko bi režirao i tko glumio negativca? Ima nekoliko mladih redatelja u Srbiji koje bih volio vidjeti kao redatelje. Ako bih radio s hrvatskim, volio bih da film radi režiser “Metastaza”, odličan redatelj Branko Schmidt. A ako bi bio srpski onda Perišić ili Filipović. Što se tiče negativca volio bih naći mlađeg, ali odličnog glumca kojem nisu dali veću šansu.
Kako ćete potrošiti nagradu od 100.000 kuna?
- Nisam siguran. Sve se dogodilo jako brzo i za sada apsolutno ne znam na što ću ga potrošiti. Jedino znam da ću dio novca investirati u bend. Trebamo se osamostaliti, treba nam pojačalo, razglas...
A što svirate?
- To je alternativni bend koji kombinira različite pravce, od indie rocka, preko lounge room popa, funka, nekog zvuka manchesterske scene do suvremenih ritmova, a poruke su angažirane i društveno provokativne. Mi smo bend koji se zalaže za borbu protiv nacizma, korupcije, gluposti, ksenofobije, homofobije. Zalažemo se za slobodan duh u našoj zemlji i bilo gdje gdje sviramo. Ono što imam u romanu u drugom smislu imam u rocku.
Pišete i poeziju. Je li lakše pisati poeziju ili romane?
- Sportaš koji trenira trčanje na 100 metara i koji trči maraton mora biti u savršenoj kondiciji. Trčanje na 100 metara je poezija, maraton je roman. To je meni jedina razlika. Ali pisali vi poeziju ili roman morate imati enormnu količinu znanja, samopouzdanja, poznavanja zanata. To su drugačije kategorije, ali danas je i ljudima koji pišu poeziju i romane podjednako teško. Jedino je romanopiscima lakše što mogu osvojiti nagrade za romane kakve pjesnici nikada neće vidjeti.
Lijep i zanimljiv intervju.