Završio je ZagrebDox, koji je s više od stotinu prikazanih filmova tijekom prošloga tjedna potvrdio svoj status jednog od najvećih i najvažnijih filmskih festivala u regiji. Na njemu su se, kao i svake godine, našli filmovi koji pretresaju bolne i aktualne teme – od istraživačkog dokumentarca "Mirotvorac" autora Ivana Ramljaka koji se bavi posljednjim mjesecima života ubijenog osječkog policijskog načelnika Josipa Reihla Kira, do filmova "I tako još jedna" Karle Jelić i "Najglasnija tišina" Aleksandra Reljića, koji se svaki iz svojeg kuta bave aktualnim pobunama studenata protiv nasilnika, kao i posljedicama koje takva pobuna nosi.
U međunarodnoj konkurenciji i drugim programima zavirili smo i u nešto udaljenije, ali geopolitički bliske krajeve svijeta, od mlade majke na rusko-ukrajinskoj fronti u filmu "My Dear Théo" Alise Kovalenko do mekog trbuha Trumpove Amerike u dokumentarcu "Iz domaćeg uzgoja", od genocida prikazanog kroz "Oči Gaze" Mahmouda Atassija do ispreplitanja poezije i revolucije u filmu "Sudane, sjećaj nas se" autorice Hind Meddeb.
Među svim tim temama, kojima inače pristupam sa strastvenim novinarskim i ljudskim zanimanjem, moju je znatiželju ove godine privuklo nešto sasvim drugo, naoko benigno, a opet univerzalno ljudski. Radi se o filmu "Protjerivačica ljubavnica" hongkonške autorice Elizabeth Lo, koji mi je otkrio jedno potpuno nepoznato, na dalekom Istoku vrlo traženo zanimanje.
Smješten u Kini, kolektivističkom društvu čiji je državni aparat desetljećima regulirao broj djece koje parovi mogu imati, kao i brojne druge aspekte njihova intimnog života, film prati profesionalnu protjerivačicu ljubavnica - ženu čiji posao nastupa kada se (često agencijski dogovoreni) brakovi počinju klimati.
Prateći jedan od slučajeva u koji je uključena, dobivamo nevjerojatan uvid metode rada protjerivačice ljubavnica, osobe koju najčešće angažiraju prevarene supruge, ali izlječenju obitelji pristupa empatično i holistički, razgovarajući i savjetujući sve uključene strane. Poput iskusne psihologinje i medijatorice, što i mora biti, protjerivačica prvo gradi odnos s prevarenom ženom, a potom se pod izlikom novog prijateljstva insertira sve dublje u njezinu obitelj, pridobivajući povjerenje njezina muža, a kasnije i same ljubavnice.
– Svi misle da je u nevjeri najteže ženi, ali ona koja najviše treba moju pomoć zapravo je ljubavnica – kaže nam glavna protagonistica, ispravno prepoznajući dinamike moći i očajničku želju za pripadanjem koja mnoge od nas, bez obzira na kulturno zaleđe, boju kože ili drugo obilježje, gura u odnose koji nam donose štetu.
Gledajući "Protjerivačicu ljubavnica", na trenutke je naprosto teško povjerovati da se radi o dokumentarcu, zbog čega je i autorica na početku filma naglasila kako nijedna scena nije glumljena. Fascinantna je i razina prepuštanja koju sami protagonisti pokazuju kada u njihove živote uđe "autoritet", pa makar i onaj čiji je cilj raskinuti aferu koje se sami ne bi znali odreći. Ovo drugo možda ima veze i s kulturom, ali to ne znači da od nje nemamo što naučiti.
Film "Protjerivačica ljubavnica" u mirnodopskom bi razdoblju možda i osvojio glavnu nagradu ZagrebDoxa, ali logično je da je žiri imao potrebu naglasiti i politički trenutak, dodijelivši Veliki pečat filmu "Gospodin Nitko protiv Putina" Davida Borensteina i Pavela Talankina. “Protjerivačica ljubavnica” morala se zadovoljiti posebnim priznanjem i vječnim mjestom u dijelu mojeg pamćenja povezanom s čudesnim i bizarnim anegdotama vezanima za našu prečesto autodestruktivnu, ranjivu i nesvjesno komičnu vrstu.