Ponašanje države prema dobitnicama Nagrade 'Vladimir Nazor' za životno djelo nije u skladu sa zaslugama nagrađenih

Kad se gleda na globalnoj razini, vrlo je malo onih koji za sobom ostavljaju takav trag da vjerojatno nikada neće biti zaboravljeni. Na situ povijesti iz godine u godinu rupice su sve manje, pa je i manje imena koja kroz njih prolaze za godine koje slijede. Ne rađaju se baš tako često Michelangelo, Leonardo, Einstein, Bach, Shakespeare… Malo je tih imena koje pamtimo iz vremena Homera ili Aleksandra Velikog, a sigurno ih je bilo važnih za ta doba. Većina ljudi prođe kroz život potpuno nezapaženo i u svojoj sredini, a kamoli izvan nje. Prožive svoj život posve nevažno za sve ostale. I rijetko kojem vlastitom pretku znamo ime, kao da nije ni važno što su živjeli.

No ima i onih čije čak samo jedno djelo dokazuje kako je njihovo rođenje imalo smisla ne samo za njih nego i za druge. Barem na nešto široj ili užoj lokalnoj razini. Poput Vladimira Nazora, hrvatskog pjesnika rodom iz Postira na Braču. Ne znam je li i kako predstavljen u novom obrazovnom kurikulumu, jer ni Marko Marulić u jedno vrijeme nije bio vrijedan uvrštenja, ali mi se čini da se i Nazora ne bi trebalo zaboraviti. U ono jugoslavensko doba možda je bio važan zbog služenja u NOB-u, ali za hrvatsku književnost svakako je vrijedan spomena zbog svojih pisanih riječi. Po mom sudu, za još dugo pamćenje u budućnosti dostatni su stihovi njegove pjesme Cvrčak: I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče/Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb…/Podne je. – Kao voda tišinom razl'jeva se./Sunčani ditiramb. I nastavlja tako svoje epsko pjevanje o tegobnom životu cvrčka riječima čija glazba govori više od njih samih – riječima ispisan notni zapis.

No nisam ja taj koji bi trebao isticati važnost književnog djela Vladimira Nazora za hrvatsku književnost i općenito kulturu. Mnogo prije drugi su spoznali njegov značaj te njegovim imenom nazvali najvažniju nagradu za doprinos hrvatskoj kulturi. Dobivanje Nagrade "Vladimir Nazor", koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, doista znači priznanje na koje nagrađeni mogu biti vrlo ponosni. Dakako, i država se treba ponositi nagrađenima jer se zahvaljujući njihovu djelu razina nacionalne kulture popela na viši stupanj. Zato je normalno da se sve ono ocijenjeno vrijednim za kulturu Hrvatske čuva i očuva, da država vodi računa o svome kulturnom bogatstvu i da poštuje one koji to kulturno blago stvaraju i njoj ga donose na dar. Da se doista radi o izuzetnim kulturnim vrijednostima, potvrđuje karizma članova Odbora za Nagradu "Vladimir Nazor" koji odlučuju o dodjeli nagrada i koje uobičajeno predvodi osobno predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – HAZU, najuglednije znanstveno-umjetničke institucije u državi.

Uvjeren sam da bi i Vladimir Nazor za svog Cvrčka sigurno zaslužio godišnju nagradu nazvanu njegovim imenom, a potom i onu za životno djelo kao priznanje za sav njegov književni opus. No pitam se kako bi se Vladimir Nazor osjećao kad bi netko, davši sam sebi slobodu izmjena i dopuna, u nekoj knjizi njegove stihove objavio na sljedeći način: I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče/Dok djeca naokolo trče, a očevi šume krče/Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški…, jer tako se tom čovjeku htjelo, a nitko mu ne priječi. Premda cimbal zveči i bolno ječi jer se netko sprda s pjesnikovom riječi! Naravno, to bi bilo nakaradno i uvredljivo, ali za autora "reinterpretacije" izvornih stihova ozbiljnih posljedica ne bi bilo, niti bi pjesnik doživio neku stvarnu štetu – na mnogo mjesta zabilježeni originalni stihovi ostaju sačuvani zauvijek. Tako je i sa skladateljima, izvorne partiture uvijek ostaju. Fotografi sami čuvaju slikovne zapise, a interpretima tuđih djela, glumcima, pjevačima, sviračima, plesačima koliko-toliko tehnologija osigurava trajanje važnog umjetničkog trenutka. Sa slikarima i kiparima je malo složenije jer se lako može nanijeti novi nanos boje ili Davidu otkinuti nos. No s arhitektonskim djelima stvari stoje bitno drukčije. U okvirima realnosti očite niske kulturne razine hrvatskog društva malo koja građevina može opstati sačuvana u svom izvornom obliku. Osvjedočena spremnost države na prihvaćanje bespravne gradnje, kojom potiče odgoj vlastitog naroda u smjeru nezakonitog ponašanja kao posve prihvatljivog, malo-pomalo stvara mu nakaradni mentalitet. Osvjedočena oportunost podilaženja bezakonju pretvorila se u svakodnevnu i sveprisutnu pragmu.

Iskustvo arhitekture to možda najsnažnije potvrđuje na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, devastacijama velikog broja građevina među kojima su i neke koje su dobile Nagradu "Vladimir Nazor". I tako ne samo godinama nego i desetljećima, čime se ugledna nagrada pretvara u čin licemjerja – nagrađujem te za nešto do čega mi uopće nije stalo. Zar ne bi bilo normalno da Ministarstvo kulture štiti arhitektonsko djelo koje je nagradilo zbog njegova značaja za hrvatsku kulturu, ne samo zbog autora već i zbog vrijednosti o kojoj je zadužena skrbiti jer predstavlja nacionalno dobro. Za splitski stadion, odmilja zvan Poljudskom ljepoticom, Boris Magaš je također dobio Nagradu "Vladimir Nazor", ali u ovim danima morbidnih prijedloga za njegovo rušenje Ministarstvo kulture nije rezolutno stalo u njegovu zaštitu i tu patološku ideju osporilo u samom startu. Ako netko nasilno promijeni neko takvo arhitektonsko djelo, ono prestaje biti vrijedno nagrade i više ne znači doprinos kulturi države. Biti nezainteresiran za bogatstvo svoje kulture znači biti neodgovoran za zadatak koji ti je povjeren. Kultura nije vlasništvo Ministarstva kulture, nego naroda koji je stvara, a ono se o njoj mora brinuti. Ne vidim problem da se arhitektonsko djelo nagrađeno godišnjom Nagradom "Vladimir Nazor" samim činom nagrađivanja trajno zaštiti. To ne može raditi Ministarstvo prostornog uređenja i graditeljstva jer ono nije u stanju uočiti u nekoj građevini kulturnu vrijednost. Zaštita djela u kulturi predmet je interesa Ministarstva kulture i ono od toga ne smije bježati. Uostalom, za to ne treba novac, da bi izlika bila u raspoloživoj sumi proračuna, a ne košta ni posebnog truda ako je u mehanizmu nagrade. Zapravo, potrebna je samo volja. Ista ona kao i za zaštitu vrijedne graditeljske i razne druge baštine. Čudi me kako se ne shvaća da su Nazorovom nagradom ovjenčana arhitektonska djela naša sutrašnja baština, da su to neki od krajputaša povijesti cjelokupne hrvatske kulture. U protivnom Nazorova nagrada svodi se, ponavljam, na licemjeran čin kojim se nekom autoru samo obogati životopis i kratkotrajno podmaže taština a da do stvarnih vrijednosti njegova djela nikoga od onih koji bi se o tome trebali brinuti zapravo nije briga. Narodu je oduvijek uobičajeno stalo samo do "kruha i igara", pa dok misli na to, nema vremena baviti se kulturom. Premda i o kulturi ovisi hoćemo li imati što jesti, ali toga očito nema u školskom kurikulumu.

Ni ponašanje države prema dobitnicama Nagrade "Vladimir Nazor" za njihovo cjelovito životno djelo, kao doprinos hrvatskoj kulturi, nije u skladu sa zaslugama nagrađenih. Što čovjek može svojoj domovini više dati od vlastitog života? Neki svojom osobnom žrtvom života, a drugi svojim življenjem posvećenim stvaranju. U civiliziranom svijetu za takve svoje zasluge iskazuje se poštovanje, koje se manifestira ukazom poput nekakvog nacionalnog "viteštva". Daju se nekakva obilježja koja zataknuta za rever pokazuju drugima da se radi o osobama vrijednima posebnog poštovanja, o stvarateljima koji grade ponos susreta s njima. Tako se gradi nacionalni ponos, hrani samopoštovanje, potiče samopouzdanje, podiže svijest o vlastitoj nacionalnoj vrijednosti, o snazi naroda bez obzira na narodnost i time gradi jedinstvo društva. Kod nas se tom nagradom nagrađeni često tretiraju kao ubrzo putnici prema onoj drugoj strani svijesti, pa zato, dok su još tu s nama, neka im Nagrada "Vladimir Nazor" bude mala dodatna životna radost.

Pa neka je i tako, neka napokon dožive priznanje za svoje životno djelo jer je do tada bilo nedovoljno zapaženo, ali još više zato da im se prizna ljudsko dostojanstvo. U poznoj životnoj dobi gotovo svi oni kojima je životni poziv bio kulturom obilježen u naravi su, nažalost, manje ili više socijalno ugroženi u materijalnom smislu. Od kulture je teško živjeti, a kamoli za starost uštedjeti. U HAZU je nedovoljno mjesta za sve one kojima bi čast akademika trebala pripasti, ali bi od države barem mogli dobivati neku financijsku potporu kao svojim radom trajno zasluženu. Znam, diram se u državni proračun, ali kada bismo sebe više cijenili, možda bi i proračun bio bogatiji. Kultura je bez ikakve sumnje temelj odnosa u društvu. Zato mi se čini da bi se Ministarstvo kulture trebalo kulturnije ponašati prema ljudima zaslužnima za kulturnu baštinu naroda koji zastupa i države o kojoj formalno skrbi. Bez obzira na osobu koja Ministarstvo vodi, ono mora biti hrvatski angažirano. Vladimire, javi se, i tvoj ugled je u pitanju! Nisu čamci samo na Kupi.