Davne 1913. godine publika je u HNK Zagreb gledala “Zemski duh”, prvo od dva djela koje je Frank Wedekind napisao o fatalnoj Lulu. Dramu je tada u prijevodu Milan Begovića režirao Josip Bach, a publika je pokazala svoj euroski duh. Bila je skandalizirana pričom o fatalnoj ženi koja za sobom ostavlja leševe, sve od reda muškarce koju su je ludo voljeli i skončali razapeti strašću, pričom koju je Europa tada proglasila pornografijom dostojnom tek cenzure. U ožujku 2015. priča baš i nije tako jednostavna. Ovog se puta “Lulu” vratila na scenu HNK Zagreb u prijevodu Snježane Rodek i režiji Jerneja Lorencija, koji uz Matic Starinu potpisuje i adaptaciju djela “Duh zemlje” i “Pandorina kutija” te ih spaja u “Lulu”, s Darijom Lorenci Flatz u naslovnoj ulozi i izmjenjenim krajem priče.
Lulu ovdje ostaje slomljena i potpuno poražena, klonula u rukama svog oca, ali nije ubijena. Ovdje je priča ispraća nakon proslave njenog rođendana, prije konačnog pada, iako je jasno da on vodi u javnu kuću u Kairo. No, stoljeće koje je prošlo samo je naoko ublažilo svoj tretman žena. Lulu je divlja i lijepa zvijer, skanalozna na početku 20. stoljeća, predatorica koja se hrani tuđim divljenjem, emocijama, potrebama, seksom...
Redatelj Jernej Lorenzi koje se sada bavi ovom ženom, ima za nju puno razumjevanje. I on je jedan od muškaraca koji joj također želi dati ime (svaki je, naime, zove drugim imenom baš kao što je svaki iznova trpa u neke matrice koje odgovaraju njegovim strastim i žudnjama), ali spremno prihvaća njeno opiranje. Ima ovdje lijepih scena, dobrih redateljskih rješenja, ima i sjajnih uloga, no pitanje koje se stalno iznova nameće glasi: “zašto?”. Što nam danas poručuje priča o ženi koja u svim svojim strastima ide do kraja? Zapravo ništa, i upravo tako u zrakopraznom prostoru ostavlja je sam redatelj. Time nas uči da smo oni isti puritanci koji su u tom istom kazalištu sjedili prije pune 102 godine. Ili nam poručuje da smo jednostavno ljudi, evolucijom određeni da čuvamo sebe, a nema te seksualne (i ine) revoucije koja će to ikada promijeniti. I zato se u naše vrijeme gdje je seks svuda oko nas, ali su naše žudnje još dublje skrivene u nama, s ove predstave izlazi uz uzdah: “Da, i što sada?”
S ogoljene sceni HNK, kojom dominiraju projekcije fotografija Petera Uhana, pamtiti će se prvenstveno glumačke kreacije. Tu je Lulu - Darije Lorenci Flatz, iako se, naravno, može raspravljati o tome ima li ona previše godina za ovu ulogu, ali ta nas rasprava vodi ravno u onu da Drama zagrebačkog HNK jednostavno nema mladih glumica. Ova je predstava i veliki glumački povratak Dragana Despota, a tu su još i Franjo Kuhar, Bojan Navojec i Luka Dragić, te Goran Grgić.
Nives Celzijus , ona bi bila dobar izbor !