"Posljednjih devetnaest godina stvaram ispod istog stabla u Bunhill Fieldsu, u neposrednoj blizini memorijala Williama Blakea. Kroz godine ponavljanih dolazaka ono je postalo tihi svjedok procesa, vremena i trajanja iz kojeg je rad nastao.
Prostor, priroda i vrijeme nose vlastitu vrstu memorije i znanja koje se ne prenosi riječima, nego iskustvom i prisutnošću“, kazala nam je Maja Vržina, hrvatska umjetnica s londonskom adresom koja 22. listopada u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju otvara izložbu koja je nastajala gotovo dva desetljeća. Naslovljena je "The Tree Knew" i vodi posjetitelja kroz svjetlo, tišinu, memoriju i dubinu - u iskustvo koje se ne promatra samo očima, nego doživljava cijelim tijelom. Jedno stablo je tijekom godina postalo nijemi svjedok dugog umjetničkog i osobnog procesa jer ispod tog stabla, Maja Vržina je promatrala, crtala, pisala i bilježila vrijeme.
Kako je izgledao trenutak kada ste shvatili da je ritual koji traje 19 godina postao cjelovito umjetničko djelo spremno za javnost?
Nije postojao jedan trenutak spoznaje. Bio je to prirodan proces sazrijevanja, mene kao osobe i umjetnice. Devetnaest godina vraćala sam se istom stablu, ali svaki put kao pomalo druga osoba. S vremenom su se iskustva, emocije i misli počeli povezivati u jednu cjelinu. Kada sam napisala knjigu The Tree Knew, intenzitet emocije, vizije i energije bio je toliko snažan da sam ga jednostavno pretočila u umjetnički koncept. Nisam pokušavala stvoriti izložbu. Ona je nastala kao prirodan nastavak mog života.
Je li se vaš odnos prema tom stablu u Londonu mijenjao kroz godine – jeste li u njemu uvijek tražili utjehu ili je nekada bilo i izvor frustracije?
Stablo je s vremenom postalo moj životni stup, moj prijatelj. Kroz sva godišnja doba, tijekom devetnaest godina mojih povrataka, stajalo je na istom mjestu i kao da me zaštitnički promatralo dok sam pronalazila vlastiti put prema sebi. Naš se odnos mijenjao onako kako sam se mijenjala i ja. Dolazila sam mu s različitim emocijama, iskustvima i životnim pitanjima, ali ono je uvijek bilo jednako postojano. Nikada u njemu nisam pronalazila frustraciju, nego mir, pripadnost i osjećaj da mogu jednostavno biti ono što jesam. Možda je upravo u tome ljepota našeg odnosa. Stablo od mene nikada ništa nije tražilo, a pružilo mi je toliko mnogo — svoju tišinu, prisutnost i vrijeme.
Kako prenijeti energiju i intimu jednog konkretnog londonskog stabla u galerijski prostor u Zagrebu, a da se ne izgubi ta magija?
Nisam pokušavala prenijeti londonsko stablo u Zagreb. Pokušala sam prenijeti osjećaj koji se u meni razvijao tijekom tih devetnaest godina. Stablo u instalaciji predstavlja život, rast i trajanje. Polje tišine otvara prostor dubine i memorije. Knjiga čuva trag iskustva, a svjetlo povezuje sve elemente. Ne želim posjetitelju objašnjavati što mora osjećati. Umjetničko djelo mora imati slobodu da u svakome probudi nešto drugo. Vjerujem da se istinska umjetnost najprije osjeti, a tek potom razumije.
Što je stablo kroz ovih 19 godina saznalo o vama, a što ste vi, gledajući njega kako se mijenja, saznali o sebi?
Stablo je znalo da ću biti strpljiva i ustrajna. Devetnaest godina pratilo je moj proces sazrijevanja, moje životne promjene, uspone i padove. Dok se moj život mijenjao, ono je ostajalo na istom mjestu, tiho i postojano. A ja, svaki put kada ga pogledam, tako visoko i ponosno, podsjetim se koliko je važno imati snažne korijene, ostati uspravan unatoč životnim olujama i ne prestati rasti. Mislim da smo na neki način rasli zajedno. Ono prema nebu, a ja prema sebi.
U kojem je točno trenutku pala odluka da napravite potpuni rez s dotadašnjom uspješnom karijerom u menadžmentu i financijama kako biste se potpuno posvetili umjetnosti? Koliko je hrabrosti trebalo za taj skok u nepoznato?
Ne doživljavam svoj život kao niz odvojenih karijera, nego kao jedan kontinuirani proces razvoja. Sve što sam radila i proživjela dio je osobe koja sam danas. Nakon smrti mog oca moja se životna percepcija počela mijenjati. Njegov gubitak, a potom i gubitak moje prve trudnoće, bili su izuzetno teška osobna iskustva koja su me suočila s prolaznošću života i preispitivanjem onoga što je uistinu važno. Prolazila sam kroz vrlo teško osobno razdoblje i upravo sam tada odlučila posvetiti se svom talentu, onome što sam oduvijek nosila u sebi. Umjetnost za mene nikada nije bila samo profesija ili poslovna odluka. Ona je potreba da izrazim ono što osjećam i vidim. Moja umjetnost ujedno je i rezultat moje hrabrosti da se suočim s vlastitim neredom, da prihvatim sve ono što život donosi i kroz stvaranje tome dam vlastiti izraz. Mislim da najveća hrabrost nije nužno u skoku u nepoznato, nego u odluci da živite u skladu sa sobom, čak i kada to znači promjenu dotadašnjeg načina života.
Pomaže li vam danas ta „korporativna“ prošlost u organizaciji i produkciji ovako kompleksnih izložbi ili je to dio života koji nastojite ostaviti iza sebe?
Apsolutno mi pomaže. Umjetničko stvaranje i produkcija dvije su različite discipline. Kreativni proces za mene mora ostati slobodan, intuitivan i otvoren, ali realizacija zahtijeva organizaciju, odgovornost, preciznost i suradnju s velikim brojem ljudi. Moje prethodno iskustvo omogućuje mi da ideju sagledam i kao cjelovit projekt, od prve emocije do završne realizacije. Ništa iz svog života ne želim ostaviti iza sebe. Sve je to dio mog iskustva, a upravo je iskustvo jedan od najvažnijih materijala moje umjetnosti. Posebno želim naglasiti da je projekte ovakve vrste gotovo nemoguće ostvariti bez partnera, sponzora i ljudi koji vjeruju u umjetnost i pružaju joj podršku. Zato ovom prilikom želim iskreno zahvaliti svima koji su svojim povjerenjem, angažmanom i podrškom omogućili da svoju emociju pretvorim u umjetničko djelo. Jer iza svakog realiziranog umjetničkog projekta ne stoji samo umjetnik, nego i ljudi koji su prepoznali vrijednost njegove vizije.
Kako vaš rodni Split i mediteranski korijeni utječu na vaš umjetnički izričaj u hladnijem, maglovitom Londonu – ima li u vašim radovima nesvjesnog dalmatinskog dišpeta ili čežnje za jugom?
Split mi je dao korijene, svjetlo i temperament. London mi je dao prostor, slobodu i mogućnost da razvijem vlastiti umjetnički jezik. Ne razmišljam o svojoj umjetnosti kroz geografske granice. Ono što nosimo u sebi putuje s nama. Možda je upravo taj spoj mediteranskog svjetla i londonske tišine stvorio prostor u kojem danas nastaju moji radovi. A dalmatinski dišpet? Vjerojatno je prisutan u mojoj upornosti da ostanem svoja.
Kako vas je London promijenio kao osobu? Kažu da megapolis može čovjeka ili potpuno progutati ili ga natjerati da pronađe svoju najjaču verziju.
London me naučio samostalnosti, disciplini i poštovanju različitosti. To je grad koji vam pruža nevjerojatnu slobodu, ali od vas istodobno mnogo traži. Zanimljivo je da sam upravo u jednom od najdinamičnijih gradova svijeta pronašla svoju najveću tišinu. Usred financijskog središta Londona, među prometom, ljudima i zgradama, pronašla sam Bunhill Fields i svoje stablo. Mislim da me London nije pretvorio u neku drugu osobu. Pomogao mi je da jasnije prepoznam onu koja sam oduvijek bila.
Što vam je u Londonu pružilo osjećaj doma kada ste tek stigli iz Hrvatske, i koliko je teško (ili lako) pustiti korijenje u tako dinamičnoj sredini?
London je istodobno najljepše i najgore mjesto za život. To je grad nevjerojatnih mogućnosti, slobode i različitosti, ali i grad koji vas može potpuno progutati ako u njega dođete bez čvrstih životnih temelja i snažne mentalne stabilnosti. London doista može biti poput mračne i agresivne rupe u kojoj se vrlo lako izgubiti. U mom slučaju životne su se kockice u Londonu posložile na način na koji nisu ni u Splitu ni u Zagrebu. Ondje sam izgradila svoj život, pronašla vlastiti prostor i razvila se kao osoba. London mi je mnogo dao, ali me istodobno naučio koliko je važno znati tko ste i što nosite u sebi. Ipak, moram priznati da ne bih željela ostarjeti u Londonu. Vjerujem da se neke životne priče trebaju zatvoriti ondje gdje su i započele. Gdje je počelo, možda bi trebalo i završiti. Danas sam prije svega majka. Imam odgovornost izvesti svoje dijete na pravi put, pružiti mu temelje, sigurnost i slobodu da jednoga dana pronađe vlastiti. A kada dođe vrijeme za novo životno poglavlje, možda će upravo moji korijeni ponovno postati moj dom.
Kada danas usporedite Split, Zagreb i London, koji grad hrani vašu umjetničku stranu, koji vam je pružio poslovnu strukturu, a koji vam donosi onaj čisti, ljudski mir?
Split je moj rodni grad, moj korijen, mjesto kojem uvijek pripadam. Zagreb je moj most, grad mojih studentskih dana, mladosti, novih iskustava i prvih koraka prema samostalnosti. London je grad u kojem sam se izgradila kao osoba, oblikovala svoj karakter i razvila vlastiti umjetnički izraz. Svaki od tih gradova nosi jedan dio mene. Split mi je dao temelje, Zagreb otvorio nove horizonte, a London me naučio slobodi, samostalnosti i hrabrosti da budem ono što jesam. A mir? Mir više ne vezujem uz određeno mjesto. Danas znam da je najveća životna vrijednost pronaći ga u sebi. Kada ga jednom pronađete, nosite ga sa sobom kamo god krenuli.