Večeras gledatelji imaju priliku na HRT-u pogledati američko-britansko-mađarski film posvećen jednoj od najfascinantnijih žena dvadesetog stoljeća. Kate Winslet u glavnoj ulozi utjelovljuje Elizabeth "Lee" Miller, bivšu manekenku koja je odbacila glamur kako bi postala ratna dopisnica za časopis Vogue tijekom Drugog svjetskog rata. Film 'Lee Miller: Ratna fotografkinja', čije je snimanje trajalo punih osam godina i zbog kojeg je Winslet sama plaćala filmsku ekipu kada je ponestalo novca, donosi sirovu priču o nevjerojatnoj hrabrosti. Da bi priča bila još bliža našoj stvarnosti, vrijedi spomenuti da je glumica upravo na setu u Hrvatskoj pretrpjela tešku ozljedu kralježnice zbog koje je jedva stajala na nogama.
Životni put Lee Miller bio je duboko obilježen teškom traumom iz djetinjstva koja je oblikovala njezin buntovni karakter i odnose s muškarcima. Kada je imala samo sedam godina, dok joj je majka bila u bolnici, poslana je obiteljskim prijateljima u Brooklyn gdje ju je silovao mornar i zarazio gonorejom. Iste te godine njezin je otac Theodore, inače amaterski fotograf, počeo snimati njezine obnažene fotografije u kućnoj mračnoj komori, što su mnogi kasnije tumačili kao još jedan oblik teškog iskorištavanja. Takvo odrastanje rezultiralo je problematičnim ponašanjem u mladosti i izbacivanjem iz gotovo svake škole koju je pohađala u rodnom kraju.
Njezin ulazak u svijet mode dogodio se potpuno slučajno kada ju je na ulicama Manhattana od naleta automobila spasio Condé Nast, slavni izdavač Voguea. Zahvaljujući njemu, devetnaestogodišnja djevojka ubrzo je krasila naslovnice prestižnih časopisa, postavši jedno od najprepoznatljivijih lica tog vremena. Ipak, ona je duboko mrzila posao modela i osjećala se iznimno neugodno pred objektivima, vjerojatno upravo zbog bolnih sjećanja na djetinjstvo i očevo iskorištavanje. Nije se htjela zadovoljiti ulogom pasivne ljepotice koja samo ispunjava tuđe vizije, već je željela preuzeti kontrolu i sama stvarati slike.
Odlučna u namjeri da postane fotografkinja, krajem dvadesetih godina preselila se u Pariz i doslovno natjerala slavnog nadrealističkog umjetnika Mana Raya da je uzme za asistenticu, iako on to inače nije radio. Postala je njegova muza, suradnica i ljubavnica, unatoč tome što je bio sedamnaest godina stariji od nje, što je obrazac koji će se ponavljati u njezinim vezama. Zajedno su otkrili tehniku solarizacije, a Lee je ubrzo otvorila i vlastiti studio u Parizu. No, pravi preokret dogodio se kada je izbio rat, a ona je odlučila ostati u Europi i dokumentirati stradanja umjesto da se vrati u sigurnost domovine.
Kao akreditirana ratna dopisnica za Vogue, Lee Miller rušila je sve prepreke u strogo muškom svijetu ratnog novinarstva. Nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji, provela je dane dokumentirajući opsadu francuskog grada Saint-Malo, gdje je zabilježila prvu zabilježenu upotrebu napalma na bojištu. Za razliku od mnogih kolega, koristila je kameru Rolleiflex koja joj je omogućavala da prvo spusti pogled na tražilo, a zatim ga podigne i pogleda subjektima ravno u oči. Taj način rada stvarao je neizmjerno intimnije fotografije, a njezina pozornost često je bila usmjerena na civile i žene čiji su životi bili uništeni ratnim vihorom.
Dok su drugi tražili prizore herojskih bitaka, ona je fotografirala javna ponižavanja žena optuženih za kolaboraciju s nacistima kojima su na ulicama brijali glave. Njezina suosjećajnost dolazila je iz vlastitog iskustva patnje, pa je kroz fotografiju željela prikazati svu besmislenost i ružnoću ljudskih sukoba. Najveći šok uslijedio je kada je ušla u tek oslobođene koncentracijske logore Buchenwald i Dachau, gdje je zatekla prizore koji prkose zdravom razumu. Svoje je urednike u Londonu molila da objave te potresne fotografije i povjeruju da je nezamislivo zlo doista stvarno, pokazujući svijetu prave razmjere nacističkih zločina.
Na dan kada je Adolf Hitler u berlinskom bunkeru počinio samoubojstvo, tridesetog travnja, Lee Miller i njezin kolega David E. Scherman zatekli su se u njegovom napuštenom stanu u Münchenu. Nekoliko sati prije toga bili su okruženi smrću i prljavštinom logora Dachau, a sada su stajali u netaknutom i gotovo banalno normalnom prostoru najvećeg svjetskog zločinca. Odlučili su napraviti fotografiju koja će ući u povijest kao jedan od najmoćnijih simbola pada nacističkog režima. Nije to bio samo običan publicistički trik, već duboko promišljen umjetnički i ljudski čin prkosa.
Miller je svoje vojničke čizme, na kojima su još uvijek bili komadići blata i prašine iz logora smrti, namjerno obrisala o čisti, bijeli tepih ispred Hitlerove kade. Skinula je odjeću i okupala se u toj kadi dok je na zidu iza nje bio prislonjen mali portret diktatora, a Scherman je zabilježio taj trenutak. Tim činom željela je doslovno i metaforički oprati sa sebe prljavštinu onoga čemu je svjedočila, istovremeno ostavljajući tragove patnje stotina tisuća žrtava usred Hitlerovog privatnog utočišta. Poslije kupanja, otišla je spavati u krevet Eve Braun, demonstrirajući potpunu pobjedu nad terorom koji je godinama razarao Europu.
Sve ono što je vidjela i snimila na bojištima ostavilo je neizbrisive posljedice na njezino psihičko zdravlje u godinama mira koje su uslijedile. Baš kao i mnogi vojnici, patila je od teškog oblika posttraumatskog stresnog poremećaja i borila se s kliničkom depresijom koju je godinama pokušavala utopiti u alkoholu. Njezini odnosi s obitelji, a posebno sa sinom Antonyjem Penroseom kojeg je dobila u braku s drugim suprugom Rolandom, bili su izrazito teški i zategnuti. U potpunosti je odustala od novinarstva i fotografije, odbijajući čak snimati i obične obiteljske portrete, te se umjesto toga posvetila kuhanju i pripremi egzotičnih jela za svoje goste na imanju u Sussexu.
Nikada nije govorila o svojim ratnim danima, pa njezin sin uopće nije znao tko je zapravo bila njegova majka sve dok nije preminula od raka 1977. godine. Tek tada, na tavanu obiteljske kuće, Antony i njegova supruga otkrili su zaboravljene kutije u kojima se krilo nevjerojatnih šezdeset tisuća negativa, fotografija i rukopisa iz ratnog razdoblja. Zahvaljujući tom otkriću, sin je napokon uspio razumjeti njezine demone i posvetio se očuvanju njezinog golemog nasljeđa kroz knjige i arhivu. Upravo je njegova biografija poslužila kao temelj za film u kojem sada možemo svjedočiti istinskoj veličini ove izvanredne žene.
Priča o Lee Miller trajni je podsjetnik na to koliko snage može proizaći iz najvećih ljudskih trauma. Njezin hrabri odabir da udobnost modnih pista zamijeni blatom bojišnice zadužio je čovječanstvo i pokazao kako istinska umjetnost ne bježi od najgorih noćnih mora, već ih osvjetljava kako se nikada ne bi zaboravile.