U HNK Ivana pl. Zajca u petak navečer mnogi su se Riječani naglas u čudu pitali što je to toliko uzrujalo zagrebačku publiku i kritiku u predstavi Verdijeve Aide. Podsjetimo, mađarski redatelj Balázs Kovalik na kraju premijere u Zagrebu bio je obasut nezapamćeno glasnim i masovnim negodovanjem publike.
Ublažene mane
Nisu to bile podijeljene reakcije, kako je poslije govorila kazališna uprava, nego jedno složno i zdušno \"buuuuu!\" U Rijeci se nije čuo nijedan takav uzvik. Možda i zato što se Kovalik i njegova ekipa tamo nisu ni pojavili. Ipak, mi malobrojni koji smo se nakon zagrebačke premijere kroz snježnu mećavu zaputili i na riječku, mogli smo primijetiti i neke promjene u predstavi. U prvom redu u baletnoj koreografiji čija je groteskna karikaturalnost inteligentno ublažena. U koprodukcijskom projektu Zagreb je pokupio i svu premijernu nervozu koje u Rijeci više nije bilo u ionako dobroj glazbenoj izvedbi maestra Antonella Allemandija. On je odlično pripremljene riječke ansamble glatko proveo kroz slavnu partituru. Nova haljina sašivena je Kristini Kolar, no ona se ionako već i u Zagrebu sasvim dobro osjećala i nosila s naslovnom ulogom.
Bolji partner
U svom je gradu i kazalištu bila još nadahnutija i sigurnija zasluživši aplauze na otvorenoj sceni i opravdano najveće ovacije na kraju večeri. Premda u visinama isforsiran, gruzijski tenor George Oniani bio je daleko bolji partner nego katastrofalni zagrebački premijerni Radames Efe Kislali. Tea Demurišvili kao Amneris ostala je u okviru svojih mogućnosti, dok je Ivica Čikeš ponovo bio glasovno i scenski impozantni Ramfis. Uz to, u Rijeci je kao Amonasro silno imponirao Vitomir Marof, sjajan primjer pjevača koji dozrijevajući vrijedno radi na sebi i postaje sve bolji.