Na današnji dan, 24. svibnja 1851. godine, u Zagrebu se ugasio život čovjeka koji je bio hodajuća kontradikcija – Slovenac koji je postao jedan od najvatrenijih Hrvata, romantičar čija je strast gorjela jednako za književnost i za neostvarenu ljubav, te prvi hrvatski "freelancer" čija ga je odanost peru često ostavljala gladnim.
Stanko Vraz, rođen kao Jakob Frass 30. lipnja 1810. u slovenskom Cerovcu, bio je mnogo više od pjesnika. Bio je simbol prkosa, čovjek koji je 1836. promijenio vlastito ime kako bi se simbolički posvetio ilirskom pokretu i ideji južnoslavenskog jedinstva. Ta ga je odluka koštala prijateljstva sa slovenskim velikanom Franceom Prešerenom, koji mu je taj čin nacionalne "izdaje" duboko zamjerio, no Vraz nije odustajao.
U zagrebačkim krugovima, u koje se trajno preselio krajem 1838., postao je poznat po svom osebujnom stilu i britkom umu, potpisujući se u časopisima i kao "Ilir iz Štajera" ili Nenad Bezimenović, kao da je i sam znao da je njegova osobnost prevelika za samo jedno ime.
Njegova najhrabrija i, za ono vrijeme, najluđa odluka bila je živjeti isključivo od književnosti. U 19. stoljeću, kada su se i najveći umovi oslanjali na državne službe ili mecene, Vraz je izabrao nesiguran put profesionalnog pisca. Ta ga je odluka učinila pionirom, ali ga je osudila na život u vječnoj neimaštini. Bez stalnih prihoda, često je gladovao, a njegovo materijalno stanje bilo je u potpunom neskladu s njegovim ugledom u kulturnim krugovima. Tek pred sam kraj života, iscrpljen i bolestan, pronalazi kakvu-takvu sigurnost kao tajnik Matice ilirske. Ipak, upravo je ta ekonomska neovisnost, plaćena visokom cijenom, Vrazu omogućila intelektualnu slobodu da se suprotstavi čak i najmoćnijim figurama svoga doba, uključujući i samog vođu ilirskog pokreta, Ljudevita Gaja. Njegov život bio je neprestana borba, ne samo s jezikom i formom, već i za golo preživljavanje, što je njegovoj tragičnoj sudbini dalo auru romantičarskog mučenika.
Ipak, ono po čemu Vraza najviše pamtimo jest njegova nikad ostvarena ljubav prema Julijani "Ljubici" Cantilly, nećakinji Ljudevita Gaja. Upoznao ju je u Samoboru, a lijepa djevojka postala je njegova vječna muza i inspiracija za kanconijer "Đulabije" (1840.), djelo koje se smatra jednim od vrhunaca hrvatske ljubavne lirike. U tim stihovima, ispisanim nježno i strastveno, Vraz je ovjekovječio svoju platonsku ljubav, stapajući osjećaje prema ženi s ljubavlju prema domovini. Njihova je priča, međutim, bila osuđena na propast. Ljubičin otac nije odobravao vezu s pjesnikom bez prebijene pare te ju je 1837. udao za bogatog ljubljanskog trgovca. Julijana, Vrazova Ljubica, umrla je nedugo nakon toga, 1842. godine, a Vrazova je ljubav ostala živjeti samo na papiru, kao gorko-slatki spomenik hrvatskog Romea i Julije. Njezini posmrtni ostaci danas počivaju u Samoboru, a grob joj krase Vrazovi stihovi.
Vrazov buntovnički duh nije bio rezerviran samo za osobni život. Iako je u početku bio blizak Gajev suradnik i objavljivao u njegovoj "Danici", s vremenom su se njihovi putevi razišli. Dok je Gaj pokret vidio prvenstveno kao političko sredstvo, Vraz je, kao istinski romantičar, inzistirao na estetskoj i umjetničkoj vrijednosti književnosti. Smatrao je da poezija ne smije biti svedena na domoljubne budnice i političke pamflete. To neslaganje kulminiralo je 1842. godine, kada je s Ljudevitom Vukotinovićem i Dragutinom Rakovcem pokrenuo časopis "Kolo". Taj je časopis zamišljen kao platforma za ozbiljnu književnu kritiku po uzoru na europske standarde, čime se izravno suprotstavio Gajevom autoritetu i dominantnom tonu ilirskog pokreta. Vraz se borio za autonomiju umjetnosti, za profinjen izraz i strože književne kriterije, čime je postavio temelje modernoj hrvatskoj književnoj kritici i pokazao da je njegova odanost idealima jača od lojalnosti bilo kojem vođi.
Život Stanka Vraza ugasio se prerano, u 40. godini, od tuberkuloze. Umro je siromašan i iscrpljen, ali ne i poražen. Njegova ostavština nadilazi stihove. Kao svestrani autor, prevoditelj s deset jezika, putopisac i sakupljač narodnog blaga, obogatio je hrvatsku književnost novim formama - od soneta i gazela do satira u kojima je ismijavao društvene anomalije. Iako Slovenac po rođenju, svojim je djelom i životom postao neodvojiv dio hrvatske kulture. Pokopan je na starom zagrebačkom groblju, a njegovi su ostaci kasnije preneseni u Arkadu iliraca na Mirogoju, gdje počiva uz velikane koje je za života izazivao i nadahnjivao. Njegova sudbina ostaje vječna opomena o cijeni koju plaćaju oni koji se usude živjeti ispred svog vremena.