Posljednjom ovogodišnjom premijerom Teatar &TD ovu je neviđenu godinu ispratio u revijalnom tonu. Riječ je o predstavi “Proces Kafka” u režiji Ivana Penovića, koja je prvi put izvedena sinoć u pomalo tužnom, ali nažalost nužnom koronskom izdanju pred samo četrdeset gledatelja u dvorani koja bi u najboljim danima udomila gotovo dvije stotine. Penović je dakle sasvim pogodio trenutak da izađe s adaptacijom jednog od najpoznatijih prikaza noćne more na javi – apsurdnim procesom protiv stanovitog Jozefa K., čovjeka koji čuči u svima nama koji smo iskusili ovaj birokratski pakao zvan život.
Misli to i on: “Na koncu taj proces jest neko čekanje neodgodivog i prišivanje krivnje samome sebi što u neku ruku korespondira s trenutnom situacijom i s virusima i sa zatopljenjima i financijskim krizama koje nas čekaju. Mislim da je baš zgodan moment za postavljanje ove predstave”. A ovo je trebala biti “velika” predstava, otkriva nam, predstava koja zahtijeva masu ljudi koji pod okriljem mraka dvorane dišu zajedno s glumačkim ansamblom.
– Na sceni se sinergija s tom masom jako osjeti, s tom jedinkom publike koja se stvara u mnoštvu, kao što kaže Handke u “Vrijeđanju publike”. No teško je sada biti pametan, pandemija je očita i prisutna, tako da se samo nadam da ćemo je se što prije riješiti – kaže Penović koji je o postavljanju Kafkinog “Procesa” razmišljao već godinama.
– Njegova fragmentarnost i apsurd, odnosno ono što se naziva obično kafkijanskim modusom, činilo mi se kao zgodan poligon za rad ove naše ekipe – govori. A ekipa o kojoj priča su, naravno, Matija Čigir, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i Domagoj Janković. Upoznali su se još dok je Penović studirao dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji i od tada zajedno napravili, kaže, sigurno šest ili sedam projekata. Ako ste gledali koji od njih, poput najrecentnijeg “Flexa” ili ludo dobrog “Katalonca”, niste mogli ne primijetiti njihovu nevjerojatnu uigranost – kada ih gledate, čini vam se da su njih petorica na sceni gotovo telepatski povezani. Ovog puta s njima će na pozornici biti i sam Penović, a pridružila im se, i odlično uklopila, Lana Barić, koja je s redateljem i Bernardom Tomićem već radila i na predstavi HNK u Zagrebu “Znaš ti tko sam ja” .
– Bio nam je dosta blizak njezin način kreacije. Činilo nam se da će se brzo naviknuti na našu stihiju na probama i jest, super se uklopila. A i trebala nam je napokon ženska uloga – smije se i objašnjava nam na koji to stihijski i hektičan način obično nastaju njegove predstave s tom “dream team” petorkom. On napiše kostur – kratak, suh, jasan oblik teksta koji daje tijek radnje, osnovnu motivaciju likova... Ali sam tekst i ono što se izgovara u obliku dijaloga ubrzo postaje nebitno.
– Sve do zadnje sekunde nastaje u improvizaciji, a to se prenese i na predstavu, pa tako gledatelj i dalje ima dojam da se improvizira na licu mjesta. Nama je to drago i nastojimo da se održi taj dojam, ali to je samo dojam i predstava je zapravo puno čvršća nego što se čini. Super je kod ove naše ekipe što mi preskačemo taj moment upoznavanja i ujednačavanja energija koji se događa kad dođeš u neki novi ansambl. Toliko se dobro znamo i konstantno se družimo čak i kad ne radimo, pa što više radimo zajedno sve smo brži u kreaciji. Tjedan, dva prije premijere znamo imati i po četiri sata materijala i onda samo odbacujemo ono što nam je dosadilo – veli. “Proces Kafka” uspjeli su tako skresati na tri sata – s pauzom oko polovice. A odmah nakon što završi s Kafkom, Penović kreće na režiranje Ibsenova “Neprijatelja naroda” u ZKM-u. I ne planira stati. U prosjeku, kaže, režira po šest predstava godišnje i već ima plan i za iduće dvije.
– Kada dobijem ideju, razmišljam o njoj godinu dana. Onda napišem cijeli tekst u pet-šest dana i krenem u probe. Puno kontempliram i radim na brzinu. Ta hiperprodukcija je zeznuta, ali ja najbolje stvaram u tom ludom ritmu, jer zapravo najteži je onaj dan nakon premijere, kad nemaš više što raditi. Ogroman je to skok i brzo padaš u depresiju. Zato mi je puno lakše ne stati, nego ostati u tom visokom tempu – govori nam.
Boji li se da će u jednom trenutku ipak izgorjeti pod pritiskom, upitali smo ga?
– Ne. Sam o sebi kažem da sam na probama redatelj, a doma dramaturg. A dramaturg je obično sam sebi psihijatar. Tako da sam još dobar i zapravo uživam u svemu što se događa. Osim u koroni, to me usporava – zaključuje.